StoryEditor
Svijettko nam stiže

Bez Sirije ne bi bilo ni kršćanstva

Piše PSD.
19. rujna 2015. - 10:00
Povijest Sirije je povijest raskrižja i puteva. Sve civilizacijske tekovine koje je pružila ljudskom rodu, kao i njezina vlastita prošlost, proizlaze iz geografskog položaja te zemlje. Pogledate li kartu, vidjet ćete da se Sirija nalazi na razmeđu puteva koji spajaju Mediteran, Anatoliju, Palestinu i Irak. Podignete li pogled i sagledate stvar s karte svijeta, vidjet ćete da je Sirija dio područja koje spaja tri kontinenta – Afriku, Aziju i Europu (naslanjajući se na Malu Aziju i Mediteran).

Zbog toga Sirija sudjeluje u kreiranju povijesti ljudskog roda od samih njegovih početaka. Ako prihvaćate teoriju da su moderni ljudi kao jedan rod (Homo sapiens) izišli iz Afrike, jasno vam je da su morali proći kroz Izrael, Palestinu te Siriju da bi se proširili po svijetu. Nađeni su nalazi i ranije od toga; ostaci neandertalskog djeteta iz srednjeg paleolitika (200.000 – 40.000 god. pr. Kr.) otkriveni su na području sjeverno od Damaska.

Kad je nastupila neolitska revolucija, omogućavajući ljudima da se bave poljoprivredom, Sirija je postala dijelom Levanta koji se naziva Plodni polumjesec – tu su nađeni nalazi koji potvrđuju početke čovjekova bavljenja poljoprivredom i uzgojom stoke. Kada su se ustanovile čvršće civilizacijske tvorevine, države brončanog doba, Sirija je bila na takvom raskrižju puteva da se pretvorila u centar trgovine starog vijeka. To ju je, naravno, unaprijedilo u svakom pogledu.

Ta činjenica je, nažalost, dvosjekli mač; takvo područje na kojem se spajaju raznorazni putevi nosi sa sobom opasnost od sukoba i želje za kontrolom. To je ono što je činilo okosnicu razvoja Sirije, a čini i danas. Dobar primjer je bitka kod Kadeša koja se vodila u 13. st. pr. Kr., između tadašnjih silnika svijeta – Hetitskog Carstva (koje je kontroliralo dobar dio Male Azije) te egipatske države, koja se nastojala širiti prema Palestini i dalje. Sirija je bila baš pogodno mjesto za susret tih dviju sila i, naravno, bitku.

Ne gubeći na važnosti svoje trgovine, Sirija je potpadala pod razne države. Recimo, osvojio ju je Aleksandar Veliki i uključio u državu jednog od njegovih nasljednika, Seleuka.

Antiohiju (koja je danas u Turskoj, ali je kroz cijelu povijest zapravo sirijski grad) zatim je osvojio Pompej Veliki 64. god. pr. Kr. (famozni Cezarov neprijatelj). Antiohija je uistinu bila značajan centar tadašnjeg istočnog svijeta. Jedan od većih gradova u Rimskom Carstvu bogatio se na obrtu i trgovini.

Ovo područje postaje bitno i Rimljanima, i to zbog trgovine, ali i granice s novom perzijskom državom pod vodstvom Sasanida. U 2. i 3. stoljeću izdiže se glasovita Palmira, dragulj u pustinji. Monumentalni hram boga Baala u tom gradu, podignut u 1. st., sačuvao se sve do nedavno, dok ga oni rušitelji sve kulture iz samoproglašene Islamske Države nisu, kako se čini po snimkama, dijelom digli u zrak.

Grad je dodatno dekoriran, dodavani su mu redovi stupova i trijemova koji su također očuvani (ili su trajno “konzervirani” od strane “muzejskog upravitelja” Al-Baghdadija, vođe Islamske Države).

Dioklecijanov pohod


U 3. st., u doba krize Rimskog Carstva, Palmira je pod vodstvom kraljice Zenobije osnovala svoje Palmirsko Carstvo koje je vodila od 267. i osvojila, uz dijelove Sirije, Egipat, Palestinu i dijelove Anatolije. Porazio ju je ubrzo car Aurelijan i postavio rimsku legiju na tom području formiranu dijelom baš iz ovih krajeva (iz ilirskih krajeva, koje obuhvaćaju i današnju Hrvatsku).

Nama tako dragi Dioklecijan podignuo je vojni logor za ove postrojbe na zapadnom dijelu grada. Svoj obol Sirije povijesti su dali i rimski carevi podrijetlom iz te zemlje, Elagabal (218. – 222.), koji je nazvan tako jer je donio sa sobom religiju sunčanog boga Heliogabala iz Emese, današnjega grada Homsa. Naslijedio ga je njegov rođak Aleksandar Sever (222. – 235.), a još jedan Sirijac je bio i car Filip Arapin (234. – 239.). Sirija je ostala dio Rimskog Carstva, kasnije Bizantskoga, sve dok je nisu osvojili Arapi i donijeli islam u prvoj polovini 7. st.

Treba spomenuti i važnost Sirije za razvoj kršćanstva. Često se gleda na Siriju kao na isključivo islamsku zemlju, no povijest govori da je rano kršćanstvo bilo jako zastupljeno u toj zemlji. Jedan od najzaslužnijih ljudi za širenje kršćanstva, sveti Pavao, preobraćenje je doživio na putu iz Jeruzalema u Damask, glavni grad Sirije. Crkva u spomenutoj Antiohiji bila je vrlo snažna i važna u tim ranim danima kršćanstva; mnoge misionarske djelatnosti u druge dijelove Carstva su pokrenute iz toga grada.

I sad ono ključno za nas: sveti Duje je Sirijac. Kako su sirijski kršćani tada prednjačili u evangelizaciji, i Dujam je bio jedan od onih koji su propovijedali novu vjeru dok nije podnio mučeništvo na početku 4. st. u Saloni.

Francuska uprava


U Damasku se nalazi jedno od najsvetijih mjesta u islamu, džamija za koju i muslimani vjeruju da sadrži relikvije svetog Ivana Krstitelja (u islamu, Ivan Krstitelj je također jedan od proroka). Svetište je pretvoreno u džamiju nakon arapskog osvajanja Sirije, no ranije je bila bizantska crkva posvećena Ivanu Krstitelju.

Sirija postaje većinom muslimanska zemlja osvajanjima Arapa u 7. st., između 634. i 639. Otada je Sirija nepovratno postala dio islamskog svijeta, što je itekako i danas. To se dobro ogledalo u razdoblju križarskih ratova. Dio Sirije su obuhvaćale križarske države, no glavni dio je ostao muslimanski i iznjedrio vladara koji je ujedinio položaje glavara Egipta i Sirije te osvojio Jeruzalem za muslimane. To je, naravno, glasoviti Saladin.

Osmansko Carstvo osvaja Siriju 1516. godine te tako to područje dijeli sudbinu toga stalno padajućeg diva sljedeća četiri stoljeća, sve do kraja Prvog svjetskog rata. Tada na scenu nastupaju međunarodne zakulisne igre. Francuska i Velika Britanija su dogovorile raspodjelu interesnih sfera područja Osmanskoga Carstva još 1916. sporazumom Sykes-Picot. Sirija je potpala pod francusku upravu nakon Prvog svjetskog rata i ostala pod njom dok nacionalni elementi nisu izborili nezavisnost 1946. godine.

No, ta nezavisnost nije bila i realna. Tako se 1949. dogodio državni udar te je vlast preuzela vojska. Uslijedili su novi udari, a na vlasti su se izmjenjivale visoki časnici. Onaj prvi udar dijelom su organizirali i izvršili Amerikanci. CIA je to i priznala i ne srami se toga.

Otpor Amerikancima


Naime, demokratski izabrana sirijska vlada nije dopustila izgradnju transarapskog naftovoda koji je vodio iz obala Perzijskog zaljeva (s teritorija Saudijske Arabije) preko Sirije u Libanon i dalje u Mediteran. Nakon državnog udara, gle čuda, naftovod je odobrila nova vlast.

Takvo stanje, s povremenim novim udarima i trvenjima, traje do 1970., kada vlast preuzima Hafez al-Assad, ranije ministar obrane. Njegovu vlast karakterizira snažna autokratska vladavina, čak i kult ličnosti, no i otpor američkim interesima, kao i uključivanje Sirije u sukobe u Izraelu. Vladao je sve do 2000., kada ga nasljeđuje sin Bashar al-Assad, današnji predsjednik. A on se opet suočava s povoljnim geografskim položajem Sirije koji joj je tijekom povijesti pružio toliko napretka i bogatstva koliko i nevolja i nedaća.


BERNARD DUKIĆ

Važni ljudi

Aleksandar Veliki bio je prvi veliki osvajač Sirije.
Dioklecijan je u Siriju dovodio Ilire iz naših krajeva.
Sirijci su bili i značajni rimski carevi Elagabal, Aleksandar Sever i Filip Arapin.
Ključni događaj za širenje kršćanstva zbio se pred Damaskom, kada je sveti Pavao doživio preobraćenje.
I sveti Duje bio je Sirijac, a mučeništvo je dočekao u Saloni.

Sirija je iznjedrila i Saladina, glasovitog muslimanskog vojskovođu koji je potjerao križare iz Jeruzalema.

#SIRIJA

Izdvojeno