Europska unija je stalno pod dva velika izazova - kako stvoriti ravnotežu između potrebe za migrantima, jer bez njih je nemoguće zadržati vitalnost tržišta rada, a s druge strane štiti vanjske granice od valova ilegalnih migranata. Nije teško postići suglasnost u EU oko identificiranja problema, a to su ilegalne migracije i krijumčarenje ljudi, te o definiciji rješenja - rečenicom da EU treba „zakonite migrante“. Idealno rješenje bilo bi, dakle, da isključivo vlasti u EU državama odlučuju tko može, a tko ne ulaziti u EU. No i oni koji spominju nužnost zakonitih migracija, znaju da je gotovo utopija misliti da će se ilegalnim migracijama moći potpuno stati na kraj.
Već desetine godina EU traži zajedničko rješenje za taj problem. Ali bez obzira na shvaćanje da je nemoguće kreirati nacionalna rješenja u Uniji gdje je zajamčena sloboda kretanja, u kojoj ilegalni migranti mogu ulaziti s raznih smjerova i putem različitih ruta, od Mediterana, Balkana do Istoka, već je nužno zajedničko rješenje - do konsenzusa unutar EU-a se teško dolazi.
Skretanje udesno
Gotovo da nema teme oko koje se lideri EU danas mnogu složiti teže nego je to pristup migracijama. Ne poštuju se dogovori iz prošlosti, a teško se dolazi i do dogovora o sadašnjim izazovima. Zadnji samit lidera članica EU-a je pokazao da su migracije trenutno visoko na agendi EU-a, bez obzira na rat u susjedstvu. Traže se razna rješenja i sve više se prihvaćaju ideje koje se prije nisu mogle niti spominjati. Vlade država članica uvele su stroži pristup migracijskim pitanjima kako bi ostavile manje političkog prostora za krajnju desnicu koja to pitanje uspješno koristi. Rast potpore krajnjoj desnici pokazuje smjer u kojem idemo. Nema više protivljenja idejama o gradnji žičanih ograda na vanjskim granicama Europske unije. Lideri EU-a su izrazili solidarnost i Poljskoj koja je najavila i suspenziju prava na azil, jer Rusija i Bjelorusija koriste migrante kao političko sredstva za destabilizaciju Poljske slanjem velikih skupina migranata. Lideri EU-a sada shvaćaju i prihvaćaju da složenost problema iziskuje drugačiji pristup i nova rješenja. Očito je da stari i zastarjeli sustav azila i migracija u EU nije dovoljan za suočavanje sa sadašnjim izazovima.
EU je kao veliki problem identificirao preveliki broj osoba kojima nije odobren azil i koji su dobili nalog za napuštanje teritorija EU-a. Ali neuspjeh u vraćanju takvih migranata je ogroman i to postaje i teret za zemlje EU-a u kojima oni borave. To otežava i uspjeh mjera za odvraćanje potencijalnih migranata, jer se stvara dojam da, čak i ako dobiju negativno rješenje za azil, mogu u većini slučajeva i dalje boraviti u EU. Manje od 20 posto je onih koji napuste Uniju ili bude deportirano, pa se njihov boravak na tlu EU u takvim okolnostima smatra ilegalnim. I predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je zatražila od država članica mjere za povećanje učinkovitosti u repatrijaciji ilegalnih migranata u sigurne zemlje.
‘Turisti‘ iz Srbije
U rješavanju problema ilegalnih migracija EU traži i suradnju zemalja u susjedstvu koje imaju liberalizaciju viza za državljane trećeg svijeta. Žele da se te zemlje usklade s EU oko viznog režima, dakle da uvedu vize za državljane kojima viza treba i u EU. To bi spriječilo građane trećih država da, primjerice u Srbiju uđu kao turisti, bez vize, a nakon toga krenu ilegalno u EU prema Hrvatskoj ili Mađarskoj. Hrvatska posebno upozorava na nužnost takvog usklađivanja. Tijekom zadnjeg samita EU premijer Andrej Plenković je rekao da je čak 40 posto ilegalnih imigranata u Hrvatsku ušlo iz susjednih zemalja u koje su stigli bez viza, kao turisti. Srbija je zato uvela vize za državljane Indije, Tunisa, Burundija i neke druge, ali ne za sve za koje je EU očekivala.
Unutar EU-a je sada otvorena debata i o uspostavi centara za deportaciju izvan teritorija Europske unije. To bi se trećim zemljama ugovaralo posebnim ugovorima. U takvim bi centrima migranti čekali odluku o azilu ili deportaciji. Do sada je Europska unija kritizirana takve ideje, govorila kako one nisu niti u skladu sa zakonima EU, ali sada su sve više otvoreni i za takva rješenja. Istovremeno sve više članica EU-a želi promjenu popisa sigurnih država. Austrijski kancelar čak je rekao da su sada i Sirija i Afganistan sigurne države pa se migrante iz tih zemalja može deportirati natrag. Kao argument spominje da su nakon početka izraelskih napada, izbjeglica iz Libije odlazile u Siriju, pa je Sirija stoga sigurna.
Albanska veza
Čak i dogovor Albanije i Italije, kojeg su donedavno kritizirali, sada spominju kao dobar primjer. U Shen Gjinu u Albaniji Italija je izgradila prihvatni centar za migrante zatvorenog tipa. Tamo je već stigla prva skupina 16 imigranata koji će tu čekati da im talijanske vlasti odobre azil. U tom centru mogu biti samo migranti koje se spasi na otvorenom moru i koji dolaze iz sigurnih država. Među njima ne mogu biti i maloljetnici. Slično tom sporazumu neke zemlje žele gradnju centara izvan EU-a gdje bi bili smješteni migranti na čekanju za vraćanje u svoje zemlje porijekla.
Talijanski start s kampom u Albaniji bio je pravi fijasko. Ispostavilo se da je među njima bilo dvoje maloljetnika i njih su morali posebnim brodom vratiti u Italiju. Potom je sud u Rimu odlučio da i ostale migrante iz Albanije treba dovesti u Italiju jer je centar zatvorenog tipa, pa ispada da se migrante zapravo drži u pritvoru. Sada se traži novi zakonski okvir kojim bi Italija spasila taj projekt u kojeg je uloženo stotine milijuna eura. Malo je onih koji vjeruju da bi eksperiment Italije s Albanijom mogao dati rezultate. Vlada u Rimu, koja je spoj krajnje desnice i desnog centra, ipak je morala nešto poduzeti kako bi glasači stekli dojam da rješava problem. Albanija je upala u tu priču uz argument Tirane „dužni smo Italiji jer su nam pomogli kad smo trebali“, ali slične sporazume neće sklapati s drugima. Europska komisija se u međuvremenu našla u situaciji gdje ovaj slučaj jednom smatra neprihvatljivim, a drugi put dobrim primjerom.
Porast potpore krajnjoj europskoj desnici promijenio je i način razmišljanja o rješenjima za ilegalne migracije i u drugim zemljama. Nizozemska, gdje je sada na vlasti Sloboda Gerta Wildersa, krajnje desna stranka, i Mađarska, već sada traže izuzeće od EU obveza oko odluka o migracijama, iako znaju da to prema ugovorima EU-a nije moguće. Ali to govori o raspoloženju vlasti u tim državama. Takvih pritisaka na EU će biti sve više. Zato će traženje novog zajedničkog pristupa EU pitanjima migracija biti hitan prioritet i za novu Europsku komisiju koju će još pet godina voditi Ursula von der Leyen.