Organizacija sprovoda pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića na beogradskom Topčiderskom groblju uz prisustvo počasnog voda Vojske Srbije, ministara iz srbijanske vlade te s parastosom samog vrha Srpske pravoslavne crkve, predstavlja jasnu prekretnicu u dugogodišnjoj geopolitičkoj igri balansiranja između Beograda i Bruxellesa. Unatoč diplomatskim manevrima u kojima srbijanska vlast nastoji izbjeći označavanje događaja kao službenog državnog sprovoda, izravno sudjelovanje državnih resursa poput prijevoza tijela vladinim zrakoplovom, vojnih počasti te prisustva ministara i predsjednikove djece na klanjanju autoru najvećeg europskog genocida nakon Drugog svjetskog rata jasno ukazuje na institucionalno pokroviteljstvo.
Organiziranje vojnih i državnih počasti za zlotvora odgovornog za genocid u Srebrenici i druge brojne zločine protiv čovječnosti u izravnoj je suprotnosti s temeljnim vrijednostima Europske unije. EU formalno inzistira na poštivanju presuda Međunarodnog kaznenog suda, vladavini prava i dobrosusjedskim odnosima kao ključnim preduvjetima za napredak u pristupnim pregovorima. Srbijansko državno licemjerje naprosto ne smije proći bez adekvatnog europskog odgovora, a prva posljedica te sramote već se manifestirala kroz odluku nove europske povjerenice za proširenje Marte Kos, koja je otkazala već zakazani službeni posjet Beogradu. Istovremeno, na Europsku komisiju raste pritisak država članica koje se zalažu i za formalno blokiranje otvaranja bilo kakvih novih pregovaračkih poglavlja, čime bi proces eurointegracija Srbije bio doveden u stanje potpunoga zastoja. No, ono što bi Aleksandru Vučiću svakako najbolnije palo odnosi se na izgledni pritisak na Beograd kroz financijske poluge jer Europski parlament sve glasnije zagovara zamrzavanje sredstava iz pretpristupnih fondova i Plana rasta za Zapadni Balkan onim režimima koji promoviraju povijesni revizionizam. Na regionalnoj razini, državni angažman na pokopu Mladića drastično je pogoršao i odnose Srbije sa susjedima, a što se vidi kroz masovne osude institucionalnoga neočetništva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen poručila je Vučiću i osobno da su prizori s masovnog sprovoda u Beogradu bili šokantni, te je upozorila da bi takvi događaji mogli ozbiljno ugroziti europski put Srbije. U svojoj objavi na društvenoj mreži X posebno je kritizirala prisutnost visokih srbijanskih dužnosnika na klanjanju Mladiću i druge elemente službene podrške, istaknuvši da ti postupci pokazuju potpuni neuspjeh u suočavanju s mračnim poglavljem nedavne europske povijesti i da proturječe vrijednostima na kojima se temelji put Srbije prema Uniji. Sličnu poruku uputio je ranije i predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa. Ovakve reakcije označavaju nesumnjiv zaokret u odnosima Bruxellesa prema Beogradu, budući da su Ursula von der Leyen i vodstvo Europske pučke stranke godinama prema Aleksandru Vučiću primjenjivali politiku tzv. stabilokracije i otvoreno tolerirale sve tamošnje autokratske tendencije, kao i drastično narušavanje medijskih sloboda i ljudskih prava, u zamjenu za tobožnju stabilnost regije, geopolitičko distanciranje od Rusije te europski pristup srbijanskim ekonomskim resursima.
Brza i unisona javna osuda iz Europske komisije zorno pokazuje da je dosadašnji pragmatični pakt EU-a s Vučićem ušao u fazu ozbiljne krize. Otvorena potpora Vučiću postala je za Ursulu von der Leyen politički preskupa unutar samoga Europskog parlamenta, a i u kontekstu jačanja radikalnih revizionističkih elemenata (AfD) u samome srcu EU-a, u njemačkoj pokrajini Saska-Anhalt. Zbog općih geopolitičkih okolnosti i nastojanja da se spriječi puni zaokret Srbije prema Rusiji i Kini, Europska unija sigurno neće odmah i u potpunosti prekinuti diplomatske kanale s Beogradom, no dosadašnja praksa srdačnih susreta i javnih pohvala bit će postupno zamijenjena distanciranom tehničkom suradnjom bez ikakvih političkih ustupaka, procjenjuju bruxelleski analitički insajderi. Vučić u predstojećoj jesenskoj izbornoj kampanji u Srbiji svakako neće dočekati da mu visoki eurodužnosnici dođu dati potporu za novi premijerski mandat, premda njemu – istinabog – takvo što nipošto ne treba: birači kojima se nekadašnji Šešeljev ratni huškač primarno obraća svakako ne trebaju glasačke verbalne upute Ursule von der Leyen.
Upravo u srbijanskom unutarnjopolitičkom kontekstu primarno i treba čitati odluku Aleksandra Vučića da prije svog pokušaja rošade s predsjedničke na premijersku dužnost, a kako bi zadržao svoju apsolutnu kontrolu nad svim polugama državne moći, vrati genocidnu velikosrpsku retoriku u tamošnji politički mainstream. Sprovod Ratka Mladića poslužio je, naime, lažljivom voždu netom uoči kampanje kao moćan instrument unutarnje homogenizacije. Iako je izbjegao osobno pojavljivanje na sprovodu kako bi sačuvao formalni manevarski prostor prema Zapadu, slanje ključnih ministara i vlastitog sina Danila na poklon zločincu emitiralo je jasnu poruku desnom biračkom tijelu da režim itekako postojano baštini tekovine klanja, etničkog čišćenja i neugasle međunacionalne mržnje. Time Vučić drži čvrsto uz svoju nogu desni spektar birača, amortizira pritiske ekstremne oporbe, ali i skreće pažnju s domaćih društvenih i ekonomskih kriza uoči preslagivanja svojih redova, odnosno političkog pretakanja iz šupljeg u još praznije.
Iako su zapadne diplomacije navikle na sustav u kojem Vučić drži sve poluge moći neovisno o formalnoj funkciji te se zacijelo neće aktivno protiviti latentnoj promjeni njegove dužnosničke uloge dok god održava ‘regionalnu stabilnost‘, legitimitet njegove vlasti u očima europskih partnera ostaje trajno kompromitiran. Organizacija sprovoda ratnog zločinca uz neskrivene državne počasti dodatno je udaljila Srbiju od europskog vrijednosnog okvira, prisilivši Europsku komisiju na zaoštravanje službene retorike i ostavljajući europske integracije Srbije praktično blokiranima. Izaberu li srbijanski građani najesen iznova u većinski parlament njegovu Srpsku naprednu stranku (koja terorom, egzistencijalnom korupcijom i batinom vlada Srbijom od još davne 2012.), legalizirat će vjerojatno zauvijek ne samo vlastitu verziju nacionalnoga despotizma (koji postaje sve više navlas nalik putinizmu), nego će vjerojatno dugoročno popločati put naciji i za kakav novi rat. Bez Europe i jasne europske perspektive pred sobom hrvatskim istočnim susjedima slijedi dodatna civilizacijska, duhovna i ekonomska regresija, iz koje najčešće nema drugoga izlaza doli oružanog bijesa. Zlih vračeva koji će ih u tom smjeru još jednom rado nahuškati ni sad im nimalo ne nedostaje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....