Zoran Milanović nije pljunuo samo na vlastitu zemlju, na njezin ustavni poredak, nego i na demokraciju. Predstavljajući se pred narodom kao lučonoša, povukao je potez kojim Hrvatsku vraća u mrak. Gori nego smo ga imali u vrijeme Franje Tuđmana i njegova apsolutizma zaogrnutog plaštom polupredsjedničkog sustava.
U Milanovićevoj ruci nije baklja promjena, kako sada slušamo od strane njegovih zažarenih pobornika, nego štafeta koju na dar nosi sam sebi. Jer, u ovoj priči, kao i u svim njegovim dosadašnjim pričama, bez obzira bio on predsjednik SDP-a, predsjednik Vlade ili predsjednik države, ne postoji nitko osim Zorana Milanovića, kontroverznog, kontradiktornog i jako opasnog čovjeka. Koji iza sebe, gdje god bio i što god radio, uvijek ostavlja garež.
SDP, na čije čelo je došao tako što je sam kreirao mit da ga je Ivica Račan na samrtničkoj postelji odabrao za svoga nasljednika, nikad se nije oporavio od njegova upravljanja, niti je više ikada došao iti blizu vlasti, dapače, razmrvio se te u mnogim sredinama, u Splitu, recimo, došao na razinu vegetiranja. Nakon premijerskog mandata, rijetko neuspješnog za zemlju koja je pristupila Europskoj uniji, uspio je izgubiti izbore te zemlju gurnuti u ruke Tomislava Karamarka, a sada je, kao šlag na torti, obezvrijedio instituciju predsjednika države do te mjere da je upitno treba li ona uopće i postojati.
A treba, jer je u posttuđmanovoj eri zamišljena kao važna poluga trodiobe vlasti, kao korektiv i kula stražara, čuvar demokracije od pomahnitalih i neuračunljivih vladara. No, nitko nije računao da će narod upravo jednog takvog i izabrati. I da će nas taj vratiti u spilju iz koje smo se tek pukom srećom bili izvukli.
Nakon Zorana Milanovića svatko može biti predsjednik. I najveća budala to može. A takvih nam, hvala Bogu, na političkoj sceni ne manjka. Uz napomenu da što je budala veća, to dobiva više simpatija. To je jedina Milanovićeva ostavština.
