Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je rekao da ne vidi razloga da se netko divi caru Franji Josipu.
– To je čovjek kojemu ne dugujemo apsolutno ništa, osim prezira – istaknuo je Milanović, a video prenosi Televizija Student, inače medij Fakulteta političkih znanosti. Istaknuo je i da njegova slika visi na zidovima institucija, ali bi je bilo bolje zamijeniti slikom Ivana Mažuranića.
Video pogledajte OVDJE.
Dio povjesničara bi se mogao složiti s Milanovićem. Naime, zašto Franjo Josip nije samo dobri stari car? Hrvatske je interese podredio dogovoru s Mađarima, Hrvati su mu bili "drugorazredna priča", iako su mu bili prvorazredni kad je trebalo braniti krunu...
Franjo Josip u dijelu javnosti ostao je upamćen kao simbol uređenosti, srednjoeuropske tradicije i vremena u kojem su hrvatski gradovi dobivali prepoznatljivo moderno lice. No takva nostalgična slika ne govori mnogo o njegovu odnosu prema hrvatskoj političkoj samostalnosti. Iza portreta "dobroga" starog cara stoji vladar koji je interese dinastije i opstanak Monarhije redovito stavljao ispred hrvatskih nacionalnih zahtjeva. Upravo se u tome nalazi temelj povijesno utemeljene kritike njegove vladavine.
Njegov odnos prema Hrvatskoj nije moguće svesti na jednu odluku. Obuhvaća uvođenje apsolutizma nakon revolucije 1848., ograničavanje političkih sloboda, prihvaćanje dualističkog uređenja Monarhije (Austrija i Mađarska) te potvrđivanje sustava u kojem je Hrvatska zadržala dio autonomije, ali izgubila mogućnost samostalnog odlučivanja o ključnim financijskim i gospodarskim pitanjima.
Pomogli su dinastiji, ali nisu dobili ravnopravnost
Jedno od velikih hrvatskih razočaranja nastalo je nakon revolucionarnih zbivanja 1848. Hrvatski politički pokret tražio je ujedinjenje hrvatskih zemalja i preuređenje Habsburške Monarhije u zajednicu ravnopravnih naroda. Podrška dinastiji, uključujući vojnu ulogu bana Josipa Jelačića, bila je povezana s očekivanjem da će se hrvatski položaj poboljšati.
Franjo Josip stupio je na prijestolje u prosincu te godine, ali nije prihvatio takav program. Kako objašnjava povjesničar Mario Strecha u časopisu Kolo Matice hrvatske, cilj dvora bio je stvaranje centralizirane države, a ne federacije kakvu su priželjkivali hrvatski političari. Car je naknadno odbacio hrvatske zahtjeve, iako je zahvalio Hrvatima na obrani dinastije i carevine.
Presudan dogovor postignut je 1867., bez ravnopravnog hrvatskog sudjelovanja
Za dugoročni položaj Hrvatske ključna nije bila samo Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868., nego i godinu ranije sklopljena Austro-ugarska nagodba. Nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom 1866. Franjo Josip morao je postići kompromis s mađarskim političkim vrhom kako bi stabilizirao državu. Rezultat je bila dvojna Monarhija, s austrijskim i ugarskim dijelom. Hrvatska nije dobila položaj trećeg ravnopravnog partnera, nego je pitanje njezina statusa smješteno unutar ugarske polovice države. Hrvatska enciklopedija zaključuje da je priznanjem cjelovitosti i nedjeljivosti Ugarske hrvatski položaj zapravo bio unaprijed određen. Drugim riječima, prije nego što su Hrvatska i Ugarska dogovorile svoje odnose, car je prihvatio okvir koji je hrvatskim pregovaračima bitno ograničio manevarski prostor. Stabilnost sporazuma Beča i Pešte imala je prednost pred hrvatskim zahtjevima.
Nagodba je sačuvala autonomiju, ali oduzela financijsku samostalnost
Bilo bi netočno tvrditi da je Hrvatsko-ugarska nagodba Hrvatskoj ukinula svaku državnost. Njome su priznati hrvatska politička posebnost, Sabor, ban i Zemaljska vlada te autonomija u unutarnjoj upravi, pravosuđu, školstvu i vjerskim poslovima. Hrvatski jezik imao je zajamčen položaj u autonomnim institucijama. No ta su prava imala ozbiljna ograničenja. Ban je ovisio o predsjedniku zajedničke vlade, koji je kralju predlagao njegovo imenovanje i razrješenje. Još važnije, Hrvatska se odrekla financijske samostalnosti: porezi, financijsko-gospodarski poslovi i važni instrumenti gospodarske politike bili su u nadležnosti zajedničkih organa vlasti. Nije imala pravo neposrednog odlučivanja o državnom proračunu ni nadzora nad troškovima zajedničkih poslova.
Riječka krpica: posebno težak teret za carev ugled
Ako postoji događaj koji jasno pokazuje koliko su hrvatski interesi mogli ustuknuti pred dogovorom vladara i mađarskog vrha, onda je to Riječka krpica. Spor se odnosio na članak 66. Nagodbe i položaj Rijeke, strateški važne luke.
Prema prikazu Matice hrvatske, nakon što je hrvatska strana prihvatila tekst Nagodbe, ugarska je strana zahtijevala drukčije rješenje. Budući da Franjo Josip nije želio ugroziti sporazum s Mađarima, u hrvatski je izvornik naknadno umetnut tekst kojim je Rijeka s lukom i kotarom određena kao posebno tijelo povezano s ugarskom krunom. Novi tekst bio je nalijepljen preko prijašnjega, zbog čega je ostao zapamćen kao "krpica".
Pravnopovijesni rad o hrvatsko-ugarskim prijeporima navodi da Hrvatski sabor o toj promjeni nije ni raspravljao. To je razlog zbog kojeg se slučaj ne pamti samo kao nepovoljan teritorijalni ishod nego i kao zaobilaženje volje hrvatskog predstavničkog tijela. Naknadnim provizorijem iz 1870. Rijeka je stavljena pod neposrednu ugarsku upravu. Privremeno rješenje u praksi je opstalo do raspada Monarhije 1918. godine.
Zašto onda ipak postoji pozitivna slika Franje Josipa?
Razdoblje njegove duge vladavine nije bilo samo vrijeme političkog pritiska. Hrvatsko društvo prolazilo je kroz modernizaciju, a dinastija je zadržavala snažnu simboličku prisutnost. Najčvršći argument protiv njegova nekritičkog slavljenja nije tvrdnja da je sve u njegovoj vladavini bilo loše, nego činjenica da je u presudnim trenucima hrvatsku samostalnost podređivao interesima dinastije i dogovoru s mađarskom elitom. Apsolutizam, dualističko uređenje, financijska ovisnost Hrvatske i Riječka krpica daju dovoljno povijesnog sadržaja za ozbiljnu kritiku. To je vjerojatno mislio i predsjednik Zoran Milanović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....