StoryEditor
PolitikaNe govori istinu

Histerija oko virusa ‘spasila‘ je Milanovića, nitko se ne bavi njegovom aferom, nitko ne pita: Predsjedniče, zašto si lagao da nisi bio član Partije?!

26. veljače 2020. - 08:01
Damjan Tadić/Hanza Media

Sve je počelo prilično nevino.

U samo predvečerje predsjedničkih izbora notorni Bože Vukušić objavio je partijski dosje Zorana Milanovića. Odluku o prijemu u Savez komunista Jugoslavije u vrijeme služenja vojnoga roka u Beogradu 27. 09. 1985.

Na ćirilici potpisan dokument nadređenog starješine. Potom i biografiju koju je u partijske svrhe napisao Milanović veličajući svoju odanost komunističkoj ideji. Na koncu i Odluku o istupu Milanovićeva oca Stipe iz Partije datiranu u travnju 1989.

Milanović je tada cijelu tu Vukušićevu rabotu nazvao lažnom.

- To je obična jeftina krivotvorina - ustvrdio je bivši premijer koji je za dva dana imao postati novi hrvatski predsjednik.

Prozvao je protom tvornicu laži. Povezao Vasu Brkića i Aleksandra Vučića. I kazao da on nikad nije bio u toj organizaciji, a da mu je otac iz Partije izašao “davne 1983.”

Vukušićevu objavu prenijeli su desni portali, s njom su u tim završnim danima predsjedničke kampanje baratali i HDZ-ovi aktivisti na terenu, no ona na koncu nije imala apsolutno nikakav utjecaj na izborni rezultat. Milanović je, kao što znamo, uvjerljivo pobijedio Kolindu Grabar Kitarović.

image
Bruno Konjević/Hanza Media

U danima koji su uslijedili do dokumenta koji potvrđuje Milanovićev ulazak u Savez komunista došao je portal Faktograf. A potom je novinar Večernjeg lista Tomislav Krasnec pronašao dvoje svjedoka Milanovićeva učlanjenja: Borislava Grozdića, umirovljenog pukovnika JNA koji je potvrdio da je Milanovića te 1985. primio u Partiju, te Zorana Manića, vojnika koji je u isto vrijeme služio vojni rok u Beogradu, i za kojega je upravo Milanović potpisao preporuku za ulazak u SKJ.

Obojica su mu izrijekom potvrdila da je u to vrijeme Milanović doista postao članom Saveza komunista.

Redakcija Slobodne Dalmacije zatražila je očitovanje od Ureda predsjednika Republike. Na Pantovčaku nisu željeli komentirati ove navode.

Ono što je neosporno jest da se Milanović nakon devedesetih nikada nije hvalio članstvom u Savezu komunista. Upravo suprotno. Nije krio prijezir prema nekadašnjim partijskim sekretarima. Uvijek je ponavljao da on s partijašima nije želio imati ništa. A tijekom kampanje za predsjednika SDP-a 2007. organizacije socijaldemokrata na terenu pred novinarima je nazivao “kolhozima” i “solhozima”.

- Nikad nisam bio pripadnik komunističke vlasti, što mnogi moji politički protivnici jesu. Nikad nisam bio ni član komunističke partije - rezolutno je poručio 2014. Milanović dok je kao premijer boravio u Australiji.

Slično je tvrdio i kada je sišao s vlasti.

- Ja nikad nisam bio član Komunističke partije niti sam tražio oslobođenje od JNA. Stranku sam izabrao u 33. godini života, nisam rođen u njoj - ustvrdio je 2017. u jednom intervjuu Milanović, koji se u to doba povukao iz politike i posvetio privatnom biznisu.

No, danas izjave svjedoka na čitavu priču bacaju novo svjetlo.

Uopće nije sporno ako je Milanović doista bio član Partije. Crvenu knjižicu Saveza komunista imao je, uostalom, i Franjo Tuđman. Kao i svi HDZ-ovi premijeri iz devedesetih. I većina ministara. Zastupnika i dužnosnika, sve odreda velikih Hrvata koji se hvale da su u povijesno vrijeme stvarali državu.

Osim toga, 30 godina nakon sloma socijalizma i potpunog povijesnog potopa šašavih ideja o besklasnom društvu i diktaturi proletarijata, članstvo u Partiji više ni za koga nije diskvalificirajući element. Javne osobe imale su dovoljno prilike u ova tri desetljeća pokazati za koje se vrijednosti zapravo zalažu. A birači su ti koji to njihovo ponašanje honoriraju ili kažnjavaju.

Problem, međutim, nastaje u trenutku kada se utvrdi da političar na visokoj dužnosti laže. Skriva. Mulja. Ne govori istinu.

To ubija njegovu vjerodostojnost. Ne zbog toga što je lagao jučer, nego zato što će takav lagati i sutra.

Može se, naravno, na koncu pokazati da su Grozdić i Manić zamijenili Milanovića s nekim drugim. Da su srbijanske tajne službe fabricirale dokumente, spremile ih u Hrvatski državni arhiv i strpljivo čekale pravi trenutak da ih lansiraju. Da je taj Zoran Milanović koji je 1985. primljen u Partiju busajući se u komunistička prsa neki sasvim drugi Milanović od novog hrvatskog predsjednika. Da je naprosto došlo do greške.

No, što ako to ne bude tako?

Što ako se na koncu pokaže da su izjave svjedoka  točne, a one novoga hrvatskog predsjednika neistinite?

Tu Milanović upada  u zamku.  Jer demokracija puno toga dozvoljava. Ali ne i laganje. To je ono što političar naprosto nikada i ni po koju cijenu ne bi smio raditi.

Bar ne onaj koji svu istinu tako zdušno pripisuje svojoj političkoj opciji. A sve laži onoj protivničkoj.

‘Moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana‘, napisao je Milanović u prijavi


"Unatoč komunističkim idejnim stremljenjima u mojoj porodici, a samim tim i odgoju, do odlaska u JNA nisam ušao u članstvo SK, prvenstveno iz razloga subjektivne prirode, a to su loš rad partijske organizacije u mojoj školi i mjesnoj zajednici, loš sastav članstva i ostali činioci koji su kod mene stvorili prilično loš dojam o radu SK i samim tim djelovali odbojno. Lično smatram da se takve karakteristike mogu pripisati najvećem broju OOSK u Zagrebu. Inače, moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana, zahvaljujući prvenstveno odgoju i utjecaju oca i druženju s tom vrstom literature, pa stoga bez lažne skromnosti mogu reći da, iako sam tek nedavno primljen u članstvo, sam s ovom problematikom odlično upoznat i da mi je idejno-politička svijest na visokom nivou."

Izdvojeno

12. srpanj 2020 11:53