Jesu li općine, gradovi i županije ozbiljno shvatile nedavne smjernice hrvatske Vlade, kao i Europske unije, koje idu za uštedom energije, ali i njezinom pametnom potrošnjom?
Prema podacima na koje se u svojoj najnovijoj analizi poziva Ekonomski institut Zagreb, postoji stotine milijuna razloga da bi se krenulo u tom smjeru, ali vijesti koje dolaze s terena govore da je mali broj jedinica lokalne uprave i samouprave napravio konkretne korake ili, ako neke i jesu, riječ je o vrlo “stidljivim” mjerama.
I dok se čeka da Ministarstvo financija obradi podatke o izvršenju lokalnih i regionalnih proračuna za 2021. godinu, oni dostupni za godinu ranije kažu da su općine, gradovi i županije tijekom te 2020. u svojim proračunima, ukupno teškima 30,3 milijarde kuna, na energente potrošili 720,7 milijuna kuna ili ne tako malih 3,1 posto.
Pri tome, gradovi su shodno svojim ovlastima imali daleko veće troškove za gorivo, energiju i javnu rasvjetu od županija pa ti rashodi u njihovim proračunima iznose 518,5 milijuna kuna, dok je na općine otpadalo 200,7 milijuna kuna. Treba uzeti u obzir da se radilo o godini pandemije, kada su cijene energenata zbog smanjene potražnje bile niske ili stagnirale, odnosno svakako neusporedive s današnjima, pa nije teško pretpostaviti da bi se ovih 720,7 moglo u ovoj godini i s nezaustavljivim trendovima popeti i do iznosa od milijarde kuna.
Osim toga, svi troškovi općina i gradova za struju, plin, goriva ... do sada nisu svrstavani isključivo u skupinu rashoda za energiju u okviru razreda Ekonomski poslovi, već se kriju i pod drugim stavkama, poput obrazovanja, socijalne zaštite, zdravstva, rekreacije, kulture, religije ..., ovisno o brojnim proračunskim korisnicima, što dovodi do zaključka da same jedinice lokalne samouprave precizno i ne znaju koliko zapravo troše.
Javna rasvjeta
Ono što, međutim, upada u oči jest da u lokalnim proračunima najveći dio troškova otpada na javnu rasvjetu. Radi se o iznosu od 636,9 milijuna kuna (2020.), od kojih su iste godine za troškove javne rasvjete gradovi podmirili račune u iznosu od 456,4 milijuna kuna, a općine 180,5 milijuna kuna.
Zato i ne čudi da su u prvi tren, kada se potkraj ljeta počelo govoriti o nužnim novim energetskim navikama najavljivalo njezino djelomično ili čak potpuno gašenje. Na tome je, čini se, i stalo za sada, dok se za uvođenje novih rješenja ili energenata čekaju neka bolja vremena.
Postoje razmišljanja i da je Vlada, fiksirajući cijene i za ovu kategoriju potrošača i njihove proračunske korisnike (dječji vrtići, škole, knjižnice, muzeji, bolnice, zdravstvene ustanove, domovi za starije i nemoćne...) zapravo ih odvratila od uvođenja mjera štednje i efikasnije potrošnje.
- Kao puno puta do sada i uz mjeru ograničavanja cijena električne energije i plina – kaže dr. Dubravka Jurlina Alibegović, znanstvena savjetnica EIZ-a i jedna od naših vodećih stručnjakinja za lokalnu samoupravu - izostala je javna kampanja u kojoj se treba građanima, poduzetnicima i javnopravnim tijelima ukazati ne samo na loše i dobre strane povećanja cijena energije, nego i na razloge koji su doveli do povećanja cijena, prikazati brojke koje zorno prikazuju potrošnju energije, kretanje cijena energije i rashode za energiju koji se podmiruju iz javnih sredstava i onih koje podmiruju građani, ali i ukazati na odgovornosti koje trebaju preuzeti građani, poduzetnici i javnopravna tijela.
Tu se misli ne samo na poduzimanje mjera štednje energije, već i na potrebna ulaganja u mjere energetske učinkovitosti koje nose najprije troškove, a potom koristi svima koji u njih ulažu.
Istini za volju, zakonska obveza za donošenje i provođenje akcijskih planova energetske učinkovitosti u trogodišnjem razdoblju nametnuta je županijama i velikim gradovima, dok oni manji i općine u to nisu uopće uključeni. Postavlja se pitanje, pogotovo u današnjim okolnostima, je li trebalo uvesti istu obvezu za sve?
- To je najbolji pokazatelj kojima zakonodavac priznaje nedostatak financijskih, organizacijskih, administrativnih i drugih kapaciteta koji “krase” većinu manjih gradova i općina. Sve općine i svi gradovi trebaju prema Ustavu i zakonskim propisima obavljati javne poslove iz samoupravnog djelokruga. Među njima nema razlike i građani koji žive u maloj općini ili malom gradu trebaju od svoje općine i grada uživati sve javne usluge i sva javna dobra kao da žive u bilo kojoj većoj jedinici lokalne samouprave.
To se, naravno, odnosi i na osiguranje svih usluga u kojima je potrebno ulagati u mjere energetske učinkovitosti kako bi usluga bila kvalitetna, brza, odgovarajuće cijene/troška, što bi posredno dovelo i do odgovarajućeg upravljanja proračunskim sredstvima i time do prihvatljive razine poreznog i neporeznog opterećenja građana i poduzetnika – ističe dr. Jurlina Alibegović.
Precijenjeni iznosi
I njoj je u oči upalo da se od svih mogućih mjera, dok su energenti politici i javnosti bili nakratko u prvom planu, najviše govorilo o gašenju javne rasvjete. Međutim, ima li ta mjera ikakvog smisla smisla s obzirom na sigurnost građana i njihove imovine?
- Rashodi za javnu rasvjetu su najznačajniji rashodi u okviru grupe rashoda za energiju koji općine i gradovi financiraju. Velik broj općina i gradova je uložio značajna proračunska sredstva (kao i sredstva iz fondova EU) za nabavu LED žarulja za javnu rasvjetu.
Međutim, zamjenu javne rasvjete i održavanje ne obavljaju same općine i gradovi, nego se ti poslovi povjeravaju privatnim specijaliziranim tvrtkama koje se biraju na javnom natječaju za izvođenje tih poslova. Sa svih strana čujemo da su često navedeni poslovi precijenjeni i da se za te namjene troše izuzetno precijenjeni iznosi javnih sredstava iz proračuna općina i gradova.
Zato me ne iznenađuje situacija u brojnim sredinama da ne preostaje dovoljno sredstava kojima bi se mogli podmiriti troškovi da je javna rasvjeta dostupna tijekom cijele noći. Voljela bih vidjeti podatke o praćenju mjesečnih rashoda za javnu rasvjetu za svaku općinu i svaki grad te se uvjeriti kolike su ostvarene uštede nakon gašenja rasvjete u određenom noćnom razdoblju i vrijede li te potencijalne uštede za smanjenu sigurnost kretanja i vožnje po naseljima – kaže ova naša stručnjakinja.
Ono na što analiza EIZ-a nije dala odgovor ili barem pretpostavku jest koliko bi lokalna i područna samouprava mogla uštedjeti kada bi uvela ograničenu štednju i efikasniju potrošnju energije od ovih 720,7 milijuna kuna.
- Za konkretan odgovor trebaju konkretni podaci. Vjerujem da ih Hrvatska zajednica općina, Udruga gradova u Republici Hrvatskoj i Hrvatska zajednica županija imaju jer su predstavnici nacionalnih udruga o pitanju porasta cijena energije i utjecaju na njihove proračune razgovarali s predsjednikom Vlade – pojasnila je Dubravka Jurlina Alibegović.