Poznati kolumnist dnevnika Frankfurter Allgemeine Zeitung osvrće se na fenomen sjećanja na Bleiburg i podijeljenost Hrvatske oko ovog geografskog i povijesnog pojma.
Odmah na početku svog opširnog teksta u subotnjem (27. svibnja) broju uglednog nadregionalnog dnevnika Frankfurter Allgemeine Zeitung, poznati novinar i poznavatelj prilika u jugoistočnoj Europi, Michael Martens, postavlja jednu zanimljivu tezu. On ukazuje na to da je, ako se kao datum završetka Drugog svjetskog rata uzima 8. svibnja 1945., dan kada je kapitulirala nacistička Njemačka, najveći poslijeratni pokolj u Europi nije onaj koji se dogodio u srpnju 1995. u Srebrenici nego onaj koji je se dogodio sredinom svibnja 1945. u Bleiburgu i na putevima iz ovog austrijskog sela prema jugu, piše dw.com.
‘Veći pokolj od onog u Srebrenici‘
"Sustavno masovno ubojstvo, koje je započelo 15. svibnja 1945. u Bleiburgu i koje je trajalo nekoliko tjedana, u svojim dimenzijama značajno premašuje događaje u Srebrenici", piše Martens. On nadalje piše kako se, kada je broj žrtava u pitanju, broj kontinuirano penje na gore s otkrićima novih masovnih grobnica. "Nacionalistički hrvatski povjesničar i kasniji predsjednik Franjo Tuđman je 1989. pisao o 30.000 žrtava koje su izgubile život u blajburškoj tragediji. No u trenutku dok je on to pisao, masovne grobnice su još bile zatvorene. U međuvremenu su stručnjaci složni u tomu da je Tuđmanova brojka preniska. Prema najnovijim istraživanjima, najmanje 70.000 osoba je izgubilo život u masovnim ubojstvima u svibnju i lipnju 1945.". Martens pritom spominje lokalitet u Teznom pored Maribora gdje je u samo jednom protutenkovskom jarku duljine 70 metara pronađeno gotovo 1.200 posmrtnih ostataka. Ukupno su u grobnicama oko Maribora pronađeni posmrtni ostaci oko 15.000 osoba. Većina njih su, kako navodi, bili Hrvati.
Tito bi bio osuđen na doživotnu kaznu zatvora
Michael Martens, koji je napisao nekoliko opširnih radova vezanih uz povijest jugoistočne Europe, između ostalog i biografiju Ive Andrića, ne dvoji oko toga tko nosi odgovornost za ove masovne pokolje. "Da je u ono vrijeme postojao međunarodni tribunal za Jugoslaviju, kao onaj koji je kasnije osnovan u Den Haagu, Tito bi kao vrhovni zapovjednik počinitelja morao biti optužen za ovaj zločin. Prema presudama tribunala Tito bi bio osuđen na doživotnu kaznu zatvora", primjećuje autor.
No Tito je nakon rata stajao kao pobjednik i za vrijeme Jugoslavije se o zločinima u Bleiburgu a pogotovo ne o odgovornosti Titovih partizana nije smjelo govoriti.
Martens spornost obilježavanja spomena na žrtve Bleiburga dobrim dijelom povezuje s činjenicom da su praktički monopol nad sjećanjem na ovu tragediju još 1953. preuzeli pripadnici "Blajburškog počasnog odreda" koji je bio "sačinjen od bivših Ustaša koji su sami bili umiješani u zločine u Hrvatskoj".
Desnoradikalni teret
"To je do dan danas teret koji lebdi nad obilježavanjem tragedije: sve žrtve Bleiburga su bile bespomoćne ali to ni izbliza ne znači da su sve žrtve bile nedužne... Da su mnogi bespomoćno ubijeni i sami prije ubijali bespomoćne, ne opravdava njihovo ubijanje, ali spada u povijesni kontekst", kaže Martens. I upravo tu Martens onima koji su do sada bili zaduženi za obilježavanje sjećanja na žrtve Bleiburga predbacuje jednostranost. "Mrtvi su se ovdje slavili i trivijalizirali kao ‘mučenici pali za hrvatsku stvar‘. Njihova povijest je ispričana kao da je počela 1945.", kaže autor. On spominje i činjenicu da su se na rubu godišnjih okupljanja u Bleiburgu prodavale majice i predmeti s ustaškim obilježjima i Pavelićevim likom što je dovelo do toga da se skup i zabrani.
"Doduše bilo je nepošteno i netočno komemoracije na jugu Koruške zbog toga kompletno nazivati ‘najvećim fašističkim skupom u Europi‘, kao što su to činili neki mediji.To nije pravedno prema mnogim obiteljima koje su se zaista ovdje okupljale kako bi se sjetile svojih ubijenih rođaka ili predaka. No treba reći da je instrumentalizacije od strane desnih ekstremista itekako bilo što je pomoglo onim snagama koje bi najradije zabranile svako sjećanje ne Bleiburg i ostale zločine koje su počinili Titovi partizani", kaže Martens.
To je produbilo i jaz među pobornicima i protivnicima bleiburškog okupljanja u samoj Hrvatskoj, kaže se u tekstu."U Hrvatskoj mnogi, kada je u pitanju rasprava o Bleiburgu, stoje jedni nasuprot drugima u oštroj nepomirljivosti. Postavlja se pitanje kako da se ova mala zemlja odnosi prema najvećem pokolju koji je počinjen u Europi nakon njemačke kapitulacije", zaključuje Martens, a bilježi dw.com.