Gotovo svi su hrvatski mediji ovih dana javili kako je u Zrinu, rodnom selu Nikole Šubića Zrinskog u Sisačko-moslavačkoj županiji, obilježena 81. godišnjica strahotnog stradanja. Porečko-pulski biskup rekao je u prigodnoj homiliji da je "strašno velika bila kalvarija hrvatskog naroda u Zrinu, nakon što su na Malu Gospu 1943. zvona u Zrinu po zadnji put zvonila”.
"U rujnu 1943. godine partizani su poubijali gotovo trećinu svih Hrvata u Zrinu, spalili mjesnu crkvu i sve kuće u selu. Preživjeli su raseljeni, oduzeta im je imovina i trajno im je zabranjen povratak u Zrin", glasi kratko pojašnjenje križnoga puta Hrvata Zrina i stradanja ovoga naselja u općini Dvor u Drugom svjetskom ratu.
Nikakvoga drugoga konteksta te silne patnje i samoga povijesnog događaja u hrvatskim medijskim objavama uopće nije bilo, pa tako niti onoga što je prethodilo bezdušnom partizanskom brisanju Zrina s lica zemlje. Konzument ovih vijesti rutinski može pomisliti kako su Hrvati Zrina stoljećima mirno živjeli, obrađivali zemlju, gojili stoku i podizali djecu uz Božju milost, poniznost, vjeru i molitvu, a onda su u rujnu 1943. iz šume najednom nagrnuli krvoloci s crvenom zvijezdom na kapama. Bez ikakva razloga etnički su očistili Hrvate iz sela, poubijali trećinu, preživjele raselili i smaknuli im najmilije, zapalili sve kuće i u komadiće trajno raznijeli taj čestiti, siromašni i pravedni svijet.
Ono što nigdje ne piše u komemoracijama ovih dana, međutim, poznata je povijesna činjenica: Zrin je u rujnu 1943. bio veliko ustaško uporište s vrlo bremenitom kolektivnom savješću. Partizanskom zločinu u Zrinu prethodila je i žestoka dvodnevna bitka 9. i 10. rujna, tijekom koje je poginulo 80 ustaša i 14 partizana, a bilo ranjeno oko 40-ak boraca NOB-a. Glavni položaj ustaških snaga bila je stara tvrđava u Zrinu koji je branilo 150 lokalnih ustaša zajedno s vodom ustaške satnije iz Dvora, tako da je ustaša u Zrinu ukupno bilo čak oko 180. Bili su dobro naoružani i borbe su se vodile doslovno za svaku kuću, pri čemu je stradao veliki broj civila, a selo pretrpjelo veliku materijalnu štetu. Ono što je ostalo cijelo partizani su uništili i zapalili kako se ustaški položaji u Zrinu ne bi mogli obnoviti - stoji u povijesnoj crtici na hrvatskoj Wikipediji.
U izvješću OZNE iz prosinca 1944. piše da je u odluci da se spali Zrin pridonijelo što se u dvije i pol godine rata, unatoč svim naporima partizanskih struktura, u cijelom selu nije moglo naći ni jednog jedinog čovjeka koji bi simpatizirao partizane ili s njima održavao vezu.
To je, međutim, tek objašnjenje onoga što se događalo neposredno prije krvoprolića i stradanja ovoga banijskog sela. Za punu istinu o svemu daleko je važnije ono što se događalo godinama prije po drugim selima, a netom po dolasku ustaša u Hrvatsku iz Mussolinijeve Italije i početka Drugog svjetskog rata kod nas. Odmah nakon uspostave NDH počeo je upravo na Baniji masovni i sistematski ustaški progon svih nepoželjnih novome režimu, bilo da se radi o nacionalnoj, vjerskoj ili političkoj nepodobnosti. U širokom zamahu po Baniji kreću organizirana, brutalna i ustaški poticana ubojstva srpskih seljaka, žena, djece i staraca.
"Posebno na zlu glasu u tom krvavom poslu bile su zrinske ustaše, odnosno dio Hrvata iz sela Zrin. Oni će pune dvije godine sudjelovati u svim najvećim zločinima nad srpskim stanovništvom Banije, Bosanske krajine, Potkozarja i Pounja. Bilanca njihova divljanja svodi se na desetke zapaljenih i opljačkanih sela i stotine ubijenih civila. S obzirom na reputaciju zrinskih ustaša, partizani su u nekoliko navrata pokušali zauzeti selo Zrin s ciljem zaustavljanja daljnjega terora. Međutim, dobra strateška pozicija naselja na uzvisini, te jaka posada od oko 150 naoružanih seoskih ustaša omogućavala im je dugo uspješnu obranu”, opisao je povjesničar Hrvoje Klasić ono što je prethodilo zločinu nad Hrvatima u samome Zrinu.
Razvoj partizanskog pokreta i sve veći broj boraca omogućit će početkom rujna 1943. partizansko osvajanje Zrina. Štab Unske operativne grupe u svojoj je zapovijedi od 8. rujna obrazložio napad ovim riječima: “Zrin je najkrvavije razbojničko gnijezdo na Baniji. Zlotvori iz Zrina poubijali su, uz grozno mučenje, stotine i stotine ljudi, žena i djece, popalili su mnogo kuća i više puta pljačkali sva susjedna sela oko Zrina. Likvidiranjem ovog uporišta bit će uklonjen neprekidni teror nad okolnim stanovništvom.”
U partizanskoj ratnoj osveti u Zrinu koja je uslijedila u rujnu 1943. nedvojbeno je bilo i nedužno smaknutih. Poslije rata je svim stanovnicima sela zbog njegove "zločinačke" reputacije sudski konfiscirana sva imovina, a oni su raseljeni uglavnom po Slavoniji. I među njima je bez sumnje bilo onih koji nisu bili krivi za ranije ustaške grijehe niti im je ikakva ratna krivnja dokazana.
No, danas javno spominjati i komemorirati čak i njihove nezaslužene patnje i stradanja, a ni jednom riječju ne spomenuti zločine koji su do partizanskih zločina i osvete naknadno doveli znači iznova činiti zločin - onaj nad istinom. To znači živjeti i djelovati u svijetu ideološki revidirane povijesti i alternativnih činjenica, što istinska demokracija po definiciji ne podnosi. Priča o tome da su Hrvati kroz povijest uvijek bili samo djevičanski čiste i poštene žrtve ideološki nesnošljivih i podmuklih režima ili drugih naroda može se, možda, pokušati prodati djeci u predškolskoj dobi, no ne i odraslim, mislećim i slobodnim ljudima.
Nemoguće je da nikome na prigodnim komemorativnim okupljanjima u Zrinu svih ovih godina nije na pamet palo zapitati se zbog čega ti krvoločni partizani nisu poubijali i spalili i sva ostala većinski hrvatska sela na Baniji, nego baš samo to njihovo? Jesu li i neki zrinski pradjedovi možda nečim pridonijeli kolektivnoj seoskoj tragediji? I što se, umjesto selektivnog pamćenja koje hrani samo novu mržnju i osvetu, može sve danas učiniti da se takve okrutnosti i zla na ovim prostorima više ne ponove?