StoryEditor
Hrvatska‘Crni kaputi, bijele rukavice‘

Na Općoj skupštini UN-a Fidel Castro za zla na Balkanu okrivio je Hrvatsku, ali onda je Splićanin Krnić uložio protest i Kuba se na kraju ispričala...

Piše Frane Krnić
15. kolovoza 2021. - 20:02

DIPLOMATSKI DOAJEN FRANE KRNIĆ OBJAVIO JE KNJIGU O SVOJOJ BOGATOJ KARIJERI – 'SUBOTNJI PRILOG SPEKTAR' ĆE JE FELJTONIZIRATI U VIŠE NASTAVAKA.

image
Jednom diplomat, uvijek diplomat: Frane Krnić
Paun Paunović/HANZA MEDIA

Prvi dio pročitajte na ovoj poveznici:

Zapisi splitskog diplomata Krnića: o Tuđmanu koji je odbio pričestiti se u katedrali u Santiagu, zahtjevu bolivijskog predsjednika da se prestane progoniti Šerbedžiju, šahovnici na nizozemskoj zastavi...

Drugi dio:

Zapisi diplomata: Predsjednik Tuđman je imao veliku želju upoznati kralja Juana Carlosa, ali njemu se nikako nije svidjela ta ideja. Evo kako je Franjo reagirao...

TREĆI NASTAVAK:

Sa sjedištem u Madridu, kao nerezidentni veleposlanik, bio sam akreditiran još u Kneževini Andori i na Kubi.

Ustavno, a temeljeno na povijesnim razlozima, Andora ima dva šefa države, dva sukneza, u osobama predsjednika Francuske Republike i španjolskog biskupa iz Seu de Urgela, maloga pograničnoga grada na španjolskoj, katalonskoj strani. Njihovi prerogativi bili su uglavnom protokolarni jer stvarnu vlast ima andorska vlada sa sjedištem u Andorri La Velli. Stoga sam kao veleposlanik dva puta predavao vjerodajnice, u Parizu i u Seu de Urgelu. U to vrijeme francuski predsjednik bio je Jacques Chirac, a španjolski suknez bio je biskup Joan Marti Alanis.

Odnos ovih suknezova prema Andori bio je tih godina vidljivo različit. Chirac je demonstrirao prema minijaturnoj kneževini sa službenim katalonskim jezikom i dominirajućim katalonskim stanovništvom, čak i u protokolarnom smislu "odnos s visoka" (što je bio razlog neskrivena andorskog nezadovoljstva, pa i tihih prijetnji nekih ministara da će Andoru proglasiti republikom), dok je biskup Marti, kao španjolski Katalonac, u Andori vidio svoj uzor i cilj, prvu, stvarnu, nezavisnu katalonsku državu! (...)

Biskupova šaka o stol

S biskupom Martijem imao sam i jedan posebno zanimljiv razgovor. Nakon što sam mu u "grupnoj formi" predao vjerodajnice, tijekom domjenka koji je uslijedio prišao mi je šef njegova protokola i diskretno me zamolio za razgovor s biskupom "u četiri oka". Naravno, bila je to prigoda koju ni jedan veleposlanik ne propušta kada je riječ o šefu države pri kojoj je akreditiran. Nekoliko minuta poslije, u njegovu privatnom uredu, biskup je započeo razgovor željom da od mene pobliže čuje kako je Hrvatska stekla nezavisnost, koliko je taj proces trajao, što su bili glavni problemi, tko su nam bili saveznici, što glavne prepreke i neizvjesnosti. Stalno pod dojmom da bi naš razgovor mogao biti prisluškivan, moderirao sam moja objašnjenja više-manje poznatim političkim i povijesnim okolnostima i događanjima, što biskupa Martija očigledno nije u potpunosti zadovoljavalo.

On je očekivao znatno više. Kao da je priželjkivao, bilo je to vidljivo, da bih mu ja mogao otkriti i predočiti nekakvu "magičnu političku formulu" koju je Hrvatska uspješno primijenila i kojoj se sve dugovalo, a koju bi mogla "iskoristiti" i njegova voljena Katalonija. Uvjeren da moja "rezerviranost" ima razloge u mome nedovoljnom poznavanju njegove ličnosti i njegove političke trajektorije, u jednom se trenutku odluči i zamoli me da ga "pozorno saslušam, nakon čega ću sigurno prema njemu biti otvoreniji". I nakon toga mi reče: "Vi, ambasadore, možda ne znate, ali ja sam čovjek s pet državljanstava: Andorac sam, jer eto, na kraju krajeva, ja sam njihov suknez, imam i španjolsko državljanstvo pošto bez ikakve moje krivnje živim u Španjolskoj, pripadam i Vatikanu – ja sam dijete Katoličke crkve, a uz sve to ja sam i građanin Europske unije, no, dragi moj gospodine, prije svega i na kraju svega, ja sam Katalonac, Katalonac i samo Katalonac..." I pri tom triput za redom energično udari šakom po stolu... Da bi se zatim, vjerojatno i sam začuđen svojom gestom, naglo smirio i tiho prozborio: "Oprostite, ali molim Vas da me razumijete." (...)

Nakon predaje vjerodajnica u Havani, u našim smo se bilateralnim odnosima praktično našli na početku, ali je na kubanskoj strani brzo detektirana spremnost da se putovi međusobne suradnje pokušaju efikasnije otvoriti.

(Šef kubanske države Fidel Castro nije primao vjerodajnice stranih veleposlanika već je to po "zaduženju" činio jedan od triju još živućih komandanata kubanske revolucije, "el comandante" Juan Almeida Bosque, kubanski potpredsjednik.)

S naše strane gospodarska suradnja ocijenjena je prioritetnom i to je ostao glavni cilj našeg nastojanja tijekom svih pet godina moje formalne radne prisutnosti na Kubi, kao i tijekom mojih višekratnih godišnjih putovanja u Havanu. Ali, nije bilo jednostavno podignuti razinu gospodarske suradnje sa zemljom koja je materijalno bila na rubu egzistencije i pod stalnim američkim embargom.

Konzul Stipan Jurišić

Pa ipak ponešto se micalo na polju proizvodnje šećera i suradnje s hrvatskim šećeranama, hrvatska je tvrtka "Crosco" započela s uspješnim bušenjem zemnog plina na jednoj poziciji istočno od Havane, a otvarali su se i izgledi za bližu suradnju u turizmu. Nakon 2000. godine uslijedio je i službeni posjet Kubi tadašnjeg hrvatskog ministra gospodarstva Goranka Fižulića, nakon čega su kontakti umnoženi, ali, nažalost, finalni rezultat nije bio zadovoljavajući usprkos potpisanim ugovorima o gospodarskoj i trgovinskoj suradnji i o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja.

Otvorili smo i pregovore o kulturnoj i znanstvenoj suradnji (o čemu sam ja uime hrvatske Vlade u Havani, 8. prosinca 2000. godine, potpisao odgovarajući ugovor) te formalizirali i suradnju naših diplomatskih akademija.

U cilju jačanja naše prisutnosti na kubanskom tržištu uskoro smo započeli i proceduru za otvaranje konzulata u Havani, na čije će čelo, uskoro nakon prestanka mog mandata, 25. rujna 2002. godine biti imenovan počasni konzul Stipan Jurišić, jedan od malobrojnih Hrvata koji su živjeli na Kubi.

Stvari su tada krenule na bolje, ali nakon što je, poslije nekoliko godina Jurišić napustio Kubu i vratio se u Hrvatsku, konzulat je zatvoren, a konzularne usluge hrvatskim državljanima koji se zateknu na Kubi danas pruža veleposlanstvo Republike Austrije u suradnji s hrvatskim veleposlanstvom u Madridu. Bilo kako bilo, prostor Kube trebao bi i dalje ostati u fokusu našeg interesa, posebno gospodarskog, imajući prije svega u vidu političke promjene koje će ova zemlja, bez ikakve sumnje, doživjeti u godinama koje dolaze, nakon neminovnog odlaska s vlasti tzv. tvrde revolucionarne garniture.

(Stipan Jurišić, inženjer, Zagrepčanin podrijetlom iz Dalmatinske zagore, dugo je živio na Kubi i odlično ju je poznavao. Godinama je u Havani bio predstavnik zagrebačke tvrtke "Nikola Tesla", tijekom kog je vremena razvio izvanredno dobre kontakte u kubanskom političkom i poslovnom okruženju. Nakon što je "Nikolu Teslu" kupio švedski "Ericsson" Jurišić je nastavio djelovati na Kubi uime novih vlasnika, vodeći tvrtku od nekih tridesetak zaposlenih, u čijim je prostorijama bilo i službeno sjedište konzulata. Povremeno se činilo da Jurišić "poznaje svakog na Kubi" i, zahvaljujući njemu, nije bio nikakav problem ostvariti za mene ili za razna izaslanstva iz Hrvatske odgovarajuće kontakte i prije njegova formalnog imenovanja počasnim konzulom. Osim njega na Kubi je u tom vremenu živjelo još samo, bar meni poznatih, troje hrvatskih državljana.)

Raspad Jugoslavije obilježio je i odnos Kube prema zemljama sljednicama nastalim na njezinu području. Prema nizu indikacija simpatije kubanskog vodstva bile su na strani politike Slobodana Miloševića, a poslije i na strani svih ostalih srpskih vlada.

Ipak, ne i bezuvjetno. Ili, bolje rečeno taj odnos odražavao je vrlo uočljivo kubanski politički pragmatizam. Naime, kako je vrijeme od rata na prostoru bivše SFRJ prolazilo, kubanska diplomacija, inače profesionalno vrlo spremna i spretna, davala je sve više znakova o odmaku od službenih srpskih teza o uzrocima rata u bivšoj Jugoslaviji.

Uloga ministra Robaine

Poznato je da se diplomacije, a posebno "velike diplomacije", gotovo nikada ne ispričavaju za svoje "pogrešne korake" ma koliko oni bili očiti. U odnosu na Hrvatsku, Kubanci su čak i to napravili.

U jednome svom nastupu, u njegovu uobičajenome maratonskom govoru na Općoj skupštini OUN-a Fidel Castro za zla je na Balkanu okrivio Hrvatsku, posebno je vezujući za ustašoidnost i grijehe Pavelićeva režima tijekom Drugoga svjetskog rata.

Po prijemu teksta tog Castrova govora zatražio sam susret s veleposlanicom Kube u Madridu, Isabelom Alliende, i uložio joj energičan protest, posebno apostrofirajući hrvatski antifašizam i udio Hrvata u antihitlerovskoj borbi tijekom Drugoga svjetskog rata.

Uskoro, u formi diplomatske note stigla je neočekivana kubanska reakcija. Iako se nisu eksplicitno ispričali, Kubanci su tražili dostavu hrvatskih materijala, naših knjiga i drugih publikacija o Drugom svjetskom i Domovinskom ratu "kako bi se mogli objektivnije upoznati s vremenom i odnosima koji im nisu bili dovoljno poznati". Naravno da smo im nakon toga proslijedili sve raspoložive materijale te vrste.

(Prema nekim neslužbenim informacijama od mojih kubanskih sugovornika inicijativu za takvu vrstu indirektne isprike Hrvatskoj bio je osobno dao ministar vanjskih poslova Roberto Robaina González, koji će uskoro biti smijenjen zbog navodne političke preotvorenosti prema zapadnoeuropskim i južnoameričkim državama (...)).

item - id = 1120235
related id = 0 -> 1127205
related id = 1 -> 1128472
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. studeni 2021 22:33