StoryEditor
Hrvatska‘Crni kaputi, bijele rukavice’

Zapisi diplomata: Predsjednik Tuđman je imao veliku želju upoznati kralja Juana Carlosa, ali njemu se nikako nije svidjela ta ideja. Evo kako je Franjo reagirao...

Piše Frane Krnić
8. kolovoza 2021. - 20:56

DIPLOMATSKI DOAJEN FRANE KRNIĆ OBJAVIO JE KNJIGU O SVOJOJ BOGATOJ KARIJERI – 'SUBOTNJI PRILOG SPEKTAR' ĆE JE FELJTONIZIRATI U VIŠE NASTAVAKA.

Prvi dio pročitajte na ovoj poveznici:

Zapisi splitskog diplomata Krnića: o Tuđmanu koji je odbio pričestiti se u katedrali u Santiagu, zahtjevu bolivijskog predsjednika da se prestane progoniti Šerbedžiju, šahovnici na nizozemskoj zastavi...

DONOSIMO DRUGI NASTAVAK FELJTONA:

Obično se u diplomaciji kaže: kad se uspješno odrede ciljevi djelovanja, samim tim pola posla već je odrađeno.

Meni i mojoj ekipi u veleposlanstvu to je, u tom segmentu, bilo dodatno olakšano jer je i prethodna garnitura diplomata uočila iste potrebe i postavila istovjetne ciljeve te je na njihovoj realizaciji već djelovala. Trebalo je samo nastaviti istim pravcima.

image
Diplomat Frane Krnić
Paun Paunović/Cropix

Međutim, to u Španjolskoj tih godina nije bilo nimalo lako, a u razdoblju od 1997. do 2000. godine bilo je i posebno otežano, bez obzira na to što je boravak pripadnika španjolske vojske u BiH (i utjecaj koji je hrvatska politika mogla imati na njihovu sigurnost) uvjetovao povremena taktička "omekšavanja" službenih španjolskih stajališta prema Republici Hrvatskoj. (...)

Promotivnost naših bilateralnih odnosa nerijetko su otežavale i izvjesne operativne instruktaže koje smo u veleposlanstvu dobivali sa Zrinjevca do 2000. godine, a čiju su okosnicu činili potpuno promašeni naputci (najčešće usmeno primani od nekih pomoćnika ministra) o potenciranju u našim kontaktima sa španjolskom službenom stranom "hrvatskog katoličanstva kao prirodne poveznice i savezništva s tom velikom katoličkom zemljom". To je pak kod naših sugovornika u španjolskome ministarstvu vanjskih poslova, moram naglasiti, redovito nimalo klerikalnih, izazivalo ne samo čuđenje već i odbojnost. Španjolska je, bez obzira na svoju katoličku tradiciju, inkviziciju, jezuite, prisutnost Opus Deia u javnom životu, u krugovima državne uprave i diplomacije poslije Franca postala i funkcionirala kao visoko (za razliku od tadašnje Hrvatske) laicizirana zemlja.

(Vjerujem da je kod nekih od nas, prisutnih u hrvatskoj diplomaciji od njezina početka, iz ranih devedesetih godina, još živo sjećanje na radni ulaz u palaču Ministarstva vanjskih poslova na Zrinjevcu i tamo postavljeni, metar i više visoki kip Bogorodice. Osobno sam bio svjedokom čuđenja brojnih stranih diplomata akreditiranih u RH nad takvim ukrašavanjem jedne javne državne institucije. Valjda su to ubrzo shvatili i oni koji su kip postavili pa je on već 1995. bio uklonjen.)

Obrana neobranjivog

Zbog takvih i sličnih naputaka prečesto usmjerenih da se njima brani neobranjivo i da naše partnere uvjeravamo u nešto što je samo hrvatskoj strani izgledalo logično, a kod naših je sugovornika izazivalo prikriveni podsmijeh, svjesno smo izbjegavali izvršavati takve naloge, jer smo bili uvjereni da će šteta tako biti manja.

U Španjolskoj je posebno u tom vremenu bio izložen osudama i negativnoj popularnosti tadašnji predsjednik Republike Franjo Tuđman.

Ovakvo raspoloženje španjolskog političkog establišmenta, prema službenom Zagrebu nije moglo biti zamagljeno (bar ne nama koji smo bili svakodnevni svjedoci takvog odnosa) istodobnim rafiniranim, diplomatskim, vrlo civiliziranim ili, kako bismo to neki rekli, "latinskim" ponašanjem španjolskih političkih dužnosnika, jer su njihova javna negativna predbacivanja Zagrebu bila iznimno rijetka.

Vrata raznih ministarstava meni su kao hrvatskom veleposlaniku i drugim diplomatima bivala i dalje širom otvorena, razgovori su u mnogim okolinama bivali i dalje vrlo uljudni, mada sadržajno sterilni; prema nama nije bilo nikakvih diskriminacijskih postupaka. U Madridu smo i dalje uživali u ugodnom diplomatskom ambijentu i pozitivnoj popularnosti koju su u ovdašnji građanski prostor unosili naši tu nastanjeni umjetnici, kao i razni sportaši, posebno nogometaši iz najpoznatijih španjolskih klubova...

(U Španjolskoj su tih godina bili iznimno popularni nogometaši Real Madrida Davor Šuker i Robert Jarni, zatim nogometni trener Sergije Krešić, košarkaš Velimir Perasović i drugi. I neke španjolske estradno vrlo poznate osobe, na primjer glumica Ana Obregon i pjevačica Norma Duval, zbog svojih i španjolskoj javnosti poznatih 'hrvatskih veza' bile su percipirane kao promotori simpatija za Hrvatsku. Bio je to još jedan dokaz kako su dobru sliku o Hrvatskoj u Španjolskoj gradili ne samo njezini službeni diplomati već, katkad i znatno uspješnije, mnogi drugi njezini istaknuti građani, istinski ambasadori bez veleposlaničkog statusa. U ovu grupu mogao bih još sa zadovoljstvom svrstati i glazbenika Sašu Dejanovića i tadašnju njegovu suprugu, španjolsku kazališnu glumicu Yolandu Ulloa.)

Političke primjedbe na naš račun ipak su se nezaustavljivo gomilale. U početku, španjolska je administracija optirala da svoja nezadovoljstva i primjedbe Tuđmanovoj Hrvatskoj umjesto službenim kanalima lansira mahom preko raznih medijskih, novinarskih poruka pa tek zatim uočljivim usporavanjem nekih političkih projekata koje smo mi iz veleposlanstva uporno "gurali". Potom su na scenu došla i vrlo jasna izbjegavanja političkih posjeta na visokim i višim nivoima. (...)

Tek potkraj 1999. godine, španjolska je diplomacija počela pribjegavati i vrlo konkretnim, izravnim pritiscima na Hrvatsku i osudama nekih njezinih političkih poteza. Za sve ovo bilo je brojnih primjera.

'Ugledajte se na Sloveniju'

Jedan takav, i posebno neugodan, bio je službeni posjet Katice Ivanišević, 17. siječnja 2000. godine, tada predsjednice Županijskog doma Hrvatskog državnog sabora predsjednici španjolskog Senata Esperanzi Aguirre, odnosno njezin razgovor s državnim tajnikom za vanjske i EU poslove Ramonom de Miguelom. Taj razgovor bio je "najžešća", bez diplomatskih rukavica, izravna kritika hrvatske politike kojoj sam ikada prisustvovao. Osobno sam vodio bilješku s tog razgovora i Zagreb (gdje je još tehnički stolovala HDZ-ova Vlada) izvijestio doslovno onako kako je i tekao. Mislim da je u tom razgovoru bilo dano najjasnije objašnjenje svih naših "španjolskih nedaća", odnosno razloga zbog čega naši diplomatski napori da s tom zemljom pomaknemo političke odnose s mrtve točke nisu do tada postizali nikakav rezultat.

Među ostalim, De Miguel je, iako sljedbenik španjolske Pučke stranke, HDZ-ove svjetonazorske posestrime, ocijenio "da politički odnosi Španjolske i Hrvatske nisu dostigli zadovoljavajuću razinu zbog odsutnosti demokratskih standarda u hrvatskoj unutarnjoj i vanjskoj politici, što je posljedica tvrdokorne, antieuropske, nacionalističke politike HDZ-a i osobno predsjednika Tuđmana. (...) Podvukao je da EU želi u "najkraćem vremenu vidjeti Hrvatsku uz bok Slovenije, koja svakodnevno umnožava i poboljšava svoje pozicije unutar EU-a i posebno Španjolske, čiji će kralj Juan Carlos I. uskoro posjetiti Ljubljanu".

(Gospođa Ivanišević bila je šokirana, toliko da tijekom razgovora uopće nije reagirala. Nešto poslije rekla mi je kako ima dojam da je sve vrijeme svog bavljenja politikom živjela pod 'staklenim Tuđmanovim zvonom', no poslije se na De Miguelovu robusnost ipak požalila predsjednici Senata Esperanzi Aguirre, koja je, kako mi je Aguirre osobno rekla, bila i sama iznenađena De Miguelovim tvrdim i 'nediplomatskim nastupom'.

Još eklatantniji primjer odbojnog stava prema tadašnjoj hrvatskoj politici bio je odnos prema eventualnom dolasku predsjednika Tuđmana u Španjolsku, na otvaranje olimpijskog stadiona u Sevilli. Španjolski nogometni savez bio je odlučio da inauguralnu nogometnu utakmicu kao domaćini odigraju s hrvatskom reprezentacijom, a kako je bilo objavljeno da će utakmici prisustvovati i španjolski kralj Juan Carlos, iz Zagreba sam dobio nalog da osiguram i službeni poziv organizatora našem predsjedniku. Odmah sam poduzeo sve što je bilo potrebno, ali odgovor nije stizao.

Pritisak s Pantovčaka

Pod pritiskom s Pantovčaka iskoristio sam tada svoje poznanstvo i dobre odnose s jednim od najviših dužnosnika španjolske kraljevske kuće i zamolio za intervenciju. Nakon kraćeg vremena, na kavi, 'u četiri oka', inzistirajući na apsolutnoj diskreciji, obavijestio me je da neće biti nikakva poziva, a ni službenog odgovora 'jer se nakon konzultacija kraljevih suradnika i vrha španjolske vlasti došlo do zaključka da Tuđmana ne bi bilo oportuno primiti u Španjolsku, a ni javno vidjeti u kraljevom društvu'.

Vijest sam telefonom prenio predsjednikovu savjetniku za vanjsku politiku Nevenu Madeyu uz komentar 'a sad ti, moj Nevene, vidi kako ćeš informaciju proslijediti dalje'. Mnogo poslije kad sam ga jednom upitao kakva je na to bila Tuđmanova reakcija, Madey, kojeg inače držim jednim od najsposobnijih hrvatskih diplomata, rekao mi je smiješeći se: 'Predsjednik je katkad bio prezahtjevan, ali nikako glup i nije trebalo da mu prenesem ni četvrtinu tvoje informacije, a on je već shvatio što je trebao shvatiti'.)

Ipak, nije samo naša tadašnja, ukupno gledano negativna politička situacija uvjetovala odsustvo većeg španjolskog interesa prema Hrvatskoj. Istine radi treba reći da je ta odsutnost također, u velikoj mjeri bila rezultat nepostojanja dugoročnijeg španjolskog strateškog interesa za balkanska područja europskog kontinenta.

item - id = 1118669
related id = 0 -> 1127205
related id = 1 -> 1128472
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. studeni 2021 02:17