Vidjeli ste spomenik Toši Proeskom i slatko se nasmijali. No, priča je još smješnija zagrebe li se malo ispod površine u potrazi za detaljima groteske. Slavko Bunić, gospodin koji je isklesao tu strahotu, u medijima je predstavljen kao kipar, što je u dobrome dijelu javnosti moglo stvoriti uvjerenje kako se radi o akademski obrazovanom umjetniku. Zgražanje što ga je kip izazvao utoliko je bilo samo veće.
No, dotični virtuoz s dlijetom i čekićem obrazovanjem je zidar koji se vremenom toliko izvještio u poslovima obrade kamena da se ohrabrio iskoračiti i na umjetničku scenu. Istini za volju, dotična scena baš i nije nešto glamurozna, jer se na njegovoj službenoj internetskoj stranici (o da, gospodin se, kao i svi ozbiljni umjetnici, prezentira u svemrežju vlastitim sajtom) može pročitati sljedeće: "Sudjelovao je na nekoliko sajmenih izložbi (Dani Ivanca), na likovnoj koloniji Tragovi iskona u Donjoj Voći, uskršnjim izložbama u Ivancu i Lepoglavi, na božićnom sajmu u Ivancu te na nekoliko umjetničkih izložbi LUV-a.“
Radosni diletantizam
Ako ste opazili da nema nijednog spomena eventualnih samostalnih izložbi, i ako vas je taj izostanak zabrinuo, evo i obrazloženja: "Zbog redovnog zaposlenja do sada nije uspio održati samostalnu izložbu koja je u planu u skoroj budućnosti.“ Gospodin kipar nije stigao izlagati jer je imao pametnijeg posla: zidati kuće, garaže, štale, sve što tržište traži.
Na internetskoj stranici iscrpno je predstavljen i Bunićev dosadašnji stvaralački opus, iz čega je sasvim razvidno kako je on uglavnom zaokupljen sakralnim temama i motivima. Logično i opravdano, jer se veći formati lako utrape provincijskim župnicima koji prilježno njeguju rafinirani neukus, a manji običnom, pobožnom svijetu.
Ne morate, naravno, nimalo sumnjati, već je i jedan letimičan pogled na galeriju njegovih radova dovoljan da shvatimo kako je ta djela isklesala ista autorska persona koja nas je obradovala kipom Toše Proeskog (da siroti čovjek nije onomad fatalno stradao, ovih bi dana umro od srama).
Isti radosni diletantizam, ista razigrana odsutnost makar i najmanje mrvice talenta, ista žovijalna nesputanost bilo kakvim znanjem o umjetnosti ljupko se zrcale iz svakog njegovog djela. A neka među njima mogla bi proizvesti i kudikamo veći smijeh od kipa nesretnog pjevača, kao, recimo, "Madonna“ koju je umjetnik, nimalo ne sumnjam, u najboljoj namjeri krenuo klesati na sliku i priliku Majke Božje, ali mu je ona, kako se to stručno kaže, zericu utekla, pa više sliči nekom sasvim svjetovnom dildu.
Iz svega što sam vam do sada napričao savršeno je jasno kako su vlasti Nove Gradiške, dogovarajući posao sa Slavkom Bunićem, vrlo dobro znale što od njega mogu očekivati. On se nikada nije izdavao za nekoga drugog, krivotvorio svoj životopis ili kitio tuđim perjem, nego je iskreno i pošteno, čak i s ponešto teško razumljivog ponosa, isticao tko je, što može i što, nažalost, hoće. On nije podmetnuo mačka u vreći, nego bez kompleksa ogolio svoj diletantizam, pa vi, potencijalni naručitelji, odlučite. I oni su, eto, donijeli odluku koja već danima nasmijava široku javnost, i nasmijavat će sve dok se ta kamena strahota - makar to njezin autor, siguran sam, nije htio – bude rugala tragično preminulom pjevaču.
Siroti Franjo
Bilo bi, međutim, sasvim promašeno, ma koliko utješno bilo, o toj skulpturi misliti kao o unikatnom primjeru jezivog neukusa u sektoru spomeničke plastike, strašnoj iznimci koja potvrđuje pravilo da su kamene ili brončane posvete zaslužnicima kod nas inače izvedene s puno šlifa i talenta. Već trideset godina mi javne prostore kitimo kipovima, demonstrirajući pritom istu suptilnost kojom raspolaže pas kad želi markirati svoj teritorij.
Svijećom treba tražiti djela koja imaju ozbiljnu umjetničku težinu i važnost. Zanimljivo, što je veća svetinja kojoj se želimo pokloniti, to je strašnija izvedba kipa. Najgore prolaze sakralni motivi i ratni memorijali, dok je u pojedinačnoj kategoriji gubitnik izvan svake konkurencije Franjo Tuđman. Sasvim je sigurno da od zore čovječanstva pa sve do naših dana ne postoji osoba nad kojom su se kipari (s diplomom ili bez nje) bezdušnije iživljavali. Neću reći da u tome nema neke poetske pravde i da mi je taj ishod mrzak, ali stvar je u tome da se naručitelji i autori skulptura nisu htjeli Tuđmanu narugati, nego, upravo suprotno, duboko nakloniti njegovome liku i djelu.
Kad ispod svega podvučemo crtu, slučaj Proeski ni po čemu nije izniman. Samo se radi o nastavku jedne duboko ukorijenjene prakse u zemlji koja je na više razina pretrpjela – i još uvijek trpi – tešku civilizacijsku regresiju.