Čini se da je Pjero s tenisom počeo i prije nego što se rodio. Dok je još bio u maminu trbuhu, Jelena se šalila da već tada „igra tenis“, toliko je bio nemiran. Danas Pjero Arnerić ima osam i pol godina, državni je prvak i već zna gdje jednog dana želi igrati. Roland Garros, Wimbledon, US Open i Australian Open – sva četiri Grand Slam turnira. I ne planira tamo otići samo sudjelovati.
– Želim igrati protiv Sinera ili Alcaraza ili bilo koga od njih, da dobijem 4:0 i to je to. Sve riješeno – govori ozbiljno Pjero iz Postira.
Takav je, kažu nam, i na terenu. Bez straha, s velikom željom za pobjedom i još većom željom da igra. Prije nekoliko dana u Umagu je osvojio državnu završnicu Sportskih igara mladih u kategoriji 2017. godišta i mlađih. U finalu je slavio 4:1 i na Brač donio zlatnu medalju.
Je li imao tremu prije nastupa?
– Nisam. Meni je to normalno.
Je li mislio da će osvojiti?
– Da.
Bez ikakve dileme.
Medalju sada drži na polici u svojoj sobi, a prije odlaska u Umag mamu je nasmijao kada joj je rekao da ide u „kečap“.
– Umag, umak – objašnjava Jelena kroz smijeh.
„Mogu ja, mogu?“
Pjero je u tenis ušao gotovo slučajno, zahvaljujući starijoj sestri Cviti. Ona je trenirala kod Bepa Lazanea i Vinka Marinelića, a Pjero je kao četverogodišnjak dolazio na teren s malim reketom i molio trenera da i on igra.
– Stalno je dolazio i pitao: „Bepo, mogu ja, mogu?“ A Bepo mu je govorio da je još mali. Onda je jednom, kad je Cvita završila trening, jednostavno ušao na teren i počeo se dodavati s njim. Tako je krenulo – prisjeća se Jelena.
Pjero je tada imao četiri i pol godine i bio je najmlađi na treningu. Bepo Lazaneo već je na prvom susretu vidio da pred sobom ima nešto posebno.
– Doslovce na prvom treningu prepoznao sam da je riječ o talentu. I najveći laik bi to primijetio. Jednostavno se vidi kada netko ima ruku i kada odskače – kaže Lazaneo.
Pjero se u tenis zaljubio, a četiri godine kasnije teško ga je odvojiti od reketa.
– Nikad ga nije trebalo tjerati na trening. Dan-danas, čim se probudi, uzme reket i lopticu i lupa po zidu. Ja sam mu to dopustila samo da potroši višak energije koji ima – kaže Jelena.
„Gle ga, vječni tenis“, zna prokomentirati njegov otac.
„Ja ću tenis igrati do 100. godine“, rekao je jednom mami Pjero, sasvim ozbiljno, kao da je već zacrtao cijeli svoj životni plan. I premda već zna imena teniskih igrača koje želi pobijediti, kada ga pitaju tko mu je uzor, odgovor je – mama Jelena.
Tenis i kad izgubiš
Pjero danas trenira tri do četiri puta tjedno, uz individualne treninge, a jednom tjedno odlazi i u Split na grupni trening. Kada nema službenog treninga, igra s prijateljima.
– Po cijele dane samo tenis – kaže Pjero.
Mama to najbolje vidi nakon turnira. Nije važno kako je prošao.
– Kada se vraćamo s nekog turnira, svi budemo umorni i iscrpljeni, a on već u trajektu pita: „Mama, jel idemo sad na tenis?“ Pobijedio ili izgubio, on stvarno uvijek želi igrati.
Ipak, poraz nije uvijek lako prihvatiti.
Jednom je nakon izgubljenog meča bio toliko ljut da je razbio reket.
– Izgubio sam jedan meč i bilo mi je teško, baš sam bio ljut. Onda sam bacio reket i dva puta ga zabio o pod.
Bilo je suza, ali i straha što će tata reći. Roditelji su se na kraju dogovorili da će novi reket dobiti, ali će ga platiti iz vlastite kasice.
Taj novi danas, kaže Jelena, čuva.
Pjero nije jedini koji kući donosi medalje
Pjerovo zlato iz Umaga ovih je dana najveći rezultat kluba, ali on nije jedino dijete Teniskog kluba Brač koje se s turnira vraća s medaljom oko vrata.
Tu je Marjana Petković, koja tenis trenira gotovo četiri godine, a tijekom ljeta trenira i pet do šest puta tjedno. Redovito nastupa na turnirima, uključujući i HTS-ova natjecanja, s kojih je već odnijela brojne medalje.
– Tenis mi je prvi. Ne smetaju mi ni vrućine ni ništa – kaže Marjana, koju krajem kolovoza čeka novi turnir u Zadru.
Ivano Duhović tenis trenira pet godina, praktički od kada su napravljeni tereni u Postirima. Uz redovne treninge, kaže, voli s prijateljima zaigrati i „iz gušta“, a trenera Bepa smatra najboljim trenerom. – Uči nas i sportu i životu – kaže Ivano.
Aleksia i Lorenzo Nizetich, koji tenis treniraju već pet godina, također redovito izlaze na turnire. Aleksija je na posljednjem natjecanju u Splitu stigla do četvrtfinala, dok je Lorenzo u Šibeniku i Solinu dolazio do finala.
Tu je i sedmogodišnji Toni Matulić Mirić, koji već ima tri medalje. Njegova je računica jednostavna – svaki put pobijediti jednog protivnika više.
– Jednom sam pobijedio jednog, prošli put dva, a treći put tri. A ima četiri natjecatelja – objašnjava Toni.
Rita Gospodnetić tenis je počela trenirati nakon što je gledala drugu djecu na terenu.
– Odmah mi se tenis svidio, na prvu.
Na fotografiji djece kluba danas je tako već cijela mala kolekcija medalja i pehara. Pjero je donio ono zlatno, ali ostali su već pokazali da se na Braču stvara jedna nova generacija tenisača.
Od 30 djece do stotinu članova
Teniski klub Brač službeno je osnovan 2024. godine. Bepo Lazaneo tada je, kaže, razmišljao o brojci od 30 djece.
– Kad sam ulazio u ovu priču, mislio sam da bi 30 djece već bio podvig. Nisam ni sanjao da ćemo doći do brojke od 100 djece. Sve se nekako počelo razvijati, roditelji i djeca prepoznali su tu neku iskrenu priču i predanost – kaže.
U Postirima, koji su baza kluba, trenira nešto više od 60 djece, dok ih s područja Supetra i Sutivana ima nešto manje od 40. U klubu su i djeca iz Mirca, Škripa, Splitske, Bola, Dola, Nerežišća i Pražnica.
Uz Lazanea djecu treniraju Vinko Marinelić i Lana Kuščić, a djeca redovito nastupaju na županijskim i državnim natjecanjima. Turniri se održavaju gotovo svaka tri do četiri tjedna, od Medene i Stobreča do Supetra i Bola.
Za Bepa natjecanje nije samo pitanje pobjede.
– Mislim da djeca kroz natjecanja dobiju nešto jako vrijedno za život. Izgrađuju osobnost, uče se boriti i izlaze iz svoje zone komfora. I pobjede i porazi su im potrebni – kaže.
Na turnire zato odlaze i najmlađi. Za dijete od pet ili šest godina već je veliki korak izaći na teren pred drugima. Kasnije dolaze ispadanja, porazi i ono teže – naučiti da ne možeš uvijek pobijediti.
„Mi smo tamo cijeli dan“
A onda postoji i ona otočka strana priče koju djeca ne osjećaju na isti način kao njihovi roditelji i treneri.
Za svaki turnir treba trajekt, automobil, smještaj, kotizaciju, hranu i vrijeme.
Na natjecanja djecu vode roditelji a često uskače i trener Bepo koji ponekad vodi i između 15 i 30 djece.
– Djeca iz Splita mogu otići kući, odmoriti se i vratiti se. Mi smo tamo cijeli dan. U tenisu uvijek postoji neko čekanje – od izvlačenja protivnika pa nadalje. Obično nešto pojedemo, prošetamo, mlađu djecu odvedemo u igraonicu i čekamo svoj meč – objašnjava.
– Kad imate obitelj koja na gotovo svaki turnir šalje troje djece, samo put, hrana i sve ostalo postanu ozbiljan trošak. To su stvarno veliki novci kada se sve zbroji – kaže Bepo.
Klubu u tome pomaže i Grad Supetar, kojemu Bepo zahvaljuje na financijskoj pomoći, kao i Zajednici sportskih udruga grada Supetra. No, troškovi natjecanja samo su jedan od izazova s kojima se klub susreće.
Tu je i problem zime. Klub nema natkriveni teren, pa kiša znači otkazivanje treninga i gubitak kontinuiteta.
U dva mjeseca, kaže trener, od planiranih 16 treninga po grupi nekad uspiju odraditi tek dva ili tri.
– Mi s ne znam kakvom željom i pristupom kaskamo za većim sredinama. Zato moramo ulagati puno više truda da djecu zadržimo i da ne izgube rutinu.
Za sada ih, međutim, drži ono zbog čega su i krenuli – djeca koja žele igrati.
A među njima je i Pjero, koji nakon osvojenog zlata nema namjeru usporiti.
Njegova državna medalja stoji na polici u sobi. Već ima svoje teniske uzore, već zna koje turnire želi igrati i već je odlučio da će jednoga dana pobijediti najbolje na svijetu.
Do tada ga čeka još puno treninga, turnira, pobjeda, poraza i trajektnih vožnji. I možda još koji razbijeni reket.
Ali ako pitate njegovu mamu, Pjero će tenis igrati još dugo.
Možda stvarno do stote.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....