Festival u Škripu pokazuje kako djeca i pjesnici spašavaju bračku čakavicu od zaborava

U Škripu je održan 15. Festival čakavske riči "Štefe Pulišelić", manifestacija koja već petnaest godina čuva i promovira bračku čakavsku riječ. I dok se bračka čakavica sve više zapisuje, pjesme na njoj nastaju i pojavljuju se novi autori, njezin se usmeni oblik polako mijenja. No još uvijek živi, a to najbolje pokazuju najmlađi otočani i sudionici Festivala. 

Lovre Šantić, učenik Osnovne škole Vladimira Nazora u Postirima, kaže da se čakavica u njegovoj obitelji i dalje čuva, a kroz recitacije upoznaje i riječi koje prije nije znao. 

"Nedavno, kada sam se spremao za recitaciju, naučio sam, na primjer, što znači zabeštimat, škafetin i kleh. Svaki put kad nešto novo recitiram, naučim još neku novu rič", kazao je Lovre. 

Neke su mu posebno drage upravo zato što ih ljudi izvan otoka teško mogu razumjeti. "Kleh" tako znači pod, "koštipat" prehladiti se, dok mu majčina rečenica "Lovre, gol ti je hoz" zapravo govori da mu je otkriven trbuh, odnosno struk. 

Da se govor razlikuje i od mjesta do mjesta na otoku, potvrđuje i njegova vršnjakinja Leonarda Janjiš. Ona kaže kako starije generacije čakavicu koriste više nego mladi, ali primjećuje da se među djecom ponovno počela više koristiti zahvaljujući recitacijama koje se u njezinoj školi često organiziraju. 

"Sve ovisi o tome koliko nama doma govore čakavski, ali mislim da ipak nonoti i none govore više čakavicom nego mi mladi", kaže Leonarda. 

Razliku u govoru, dodaje, može prepoznati i među vršnjacima iz različitih bračkih mjesta. Neke riječi koje koriste njezini prijatelji iz Pučišća potpuno su drugačije od onih koje čuje u Postirima, a zna se dogoditi i da se s djecom koja ljeti dolaze iz drugih dijelova Hrvatske ne razumije odmah. 

Koliko je ta jezična raznolikost bogata, možda najbolje pokazuje jedan sasvim običan stanovnik bračke obale. Za istu vrstu raka u različitim dijelovima otoka može se čuti čak pet različitih naziva: birac, rak govnar, kosmej, žbirac i kosmač. 

Upravo tu raznolikost, ali i njezinu ugroženost, već godinama prati Nikola Dominis, pjesnik, pokretač i glavni urednik časopisa "Ča", koji je posvećen čakavskom stvaralaštvu. 

"Što se tiče čakavice, otkad je časopis nastao, osjetan je porast produkcije čakavice, ljudi puno više pišu", kaže Dominis. 

Samo se na ovogodišnji natječaj časopisa javilo desetak novih autora za koje se dotad nije ni znalo da pišu na čakavici. I sam časopis raste iz broja u broj – prvi je imao 73 stranice i petnaestak pjesnika, drugi 88, a treći čak 108 stranica. 

No taj porast pisanog stvaralaštva ne znači nužno i da se čakavica više govori. 

"Sama čakavica u pisanom obliku raste, a što se tiče čakavice kao dijalekta i usmenog izražavanja, mislim da je ima sve manje", kaže Dominis. 

Razlozi nestajanja

Razlike su pritom velike od mjesta do mjesta. Dok se u nekim sredinama brački govori još uvijek dobro drže, u drugima su gotovo nestali iz svakodnevnog života. Dominis kao primjer navodi Supetar, gdje, prema njegovim riječima, više gotovo da nema izvornih govornika čakavice, dok se ona u Pučišćima, Pražnicama i Gornjem Humcu još uvijek znatno bolje održala. 

Razlozi su različiti – od nekadašnje izoliranosti pojedinih mjesta do utjecaja turizma i sve veće povezanosti otoka s ostatkom zemlje. 

U takvoj situaciji zapisivanje čakavice postaje način njezina očuvanja. Dominis smatra da će časopis "Ča" možda imati još veću vrijednost u budućnosti. 

"Mislim da je časopis jedna dobra podloga, možda i za 20-30 godina, kada čakavica bude vjerojatno na izdahu, da se ima nešto zapisano kako se govorilo." 

Upravo na toj ideji – da se čakavica ne samo sačuva, nego i prenese novim generacijama – temelji se Festival čakavske riči "Štefe Pulišelić", pokrenut još 2010. godine u povodu stote obljetnice rođenja bračkog pjesnika Stjepana Pulišelića. Ovogodišnji program vodila je Jasna Damjanović, predsjednica Centra za kulturu Brač, koji je zajedno s Turističkom zajednicom grada Supetra i Narodnom knjižnicom Supetar jedna od utemeljiteljica Festivala. 

Festival se održava u Škripu, najstarijem naselju na otoku i mjestu u kojem je smješten Muzej otoka Brača, a tijekom petnaest godina postao je mjesto susreta književnosti, znanosti, umjetnosti i lokalnog govora. Kroz različita izdanja obrađivane su teme od beštija u čakavici i erotske poezije do stvaralaštva mladih pjesnika s drugih otoka, te opusa pjesnika poput Zlatana Jakšića i Jakše Fiamenga. 

Da Festival nije samo čuvanje prošlosti, nego i način da se jezik prenese onima koji dolaze, istaknula je direktorica Turističke zajednice grada Supetra Martina Rendić. 

"Ovaj festival je dokaz da naša baština i dalje živi, a na nama je da je sačuvamo, da govorimo čakavicom i da je prenosimo našoj dici", poručila je. 

Ovogodišnje, jubilarno 15. izdanje bilo je posvećeno još jednom velikom bračkom pjesniku – Vladimiru Nazoru, u povodu 150. obljetnice njegova rođenja. Nazor je rođen u Postirima 1876. godine, a rodni otok i hrvatski jezik ostavili su snažan trag u njegovu književnom stvaralaštvu. 

Program je otvorio Nikola Dominis izvedbom Pulišelićeve pjesme "Jo san Bročanin i volin Broč", pjesme koja tradicionalno otvara Festival, a za ovu je prigodu napisao i pjesnički hommage Vladimiru Nazoru. 

Glazbeni oblik

O Nazorovu djelu govorili su članica stručnog festivalskog vijeća Gita Dragičević i don Stanko Jerčić, autor knjige "S Nazorom u zvoniku". 

Nazorovi stihovi tijekom večeri dobili su i glazbeni oblik pa je tako Ženska vatrogasna klapa "Alegrija" izvela "Galiotovu pesan", skladatelja Dinka Fija. 

U programu su sudjelovali i učenici Osnovne škole Vladimira Nazora iz Postira. Dona Lukić i Lovre Šantić recitirali su "Prve hlače", Roko Gospodnetić "Konjanika", Lovre Šantić "Štap", a Leonarda Janjiš "Hrvatski jezik", uz mentorstvo učiteljice Danijele Radić. 

Nazorove stihove interpretirao je i glumac GKM-a Split Maro Drobnić, a nakon službenog dijela programa druženje se nastavilo u dvorištu Muzeja otoka Brača. Vrijedne žene iz Škripa pripremile su domaće kolače i okrjepu za sudionike i posjetitelje, a večer je uz Žensku vatrogasnu klapu "Alegrija" i duo "Harmonika Brač" nastavila živjeti u znaku domaće riči. 

Festival danas nosi i oznaku Hrvatski otočni proizvod (HOP) u kategoriji nematerijalnih dobara, što dodatno potvrđuje njegovu vrijednost u očuvanju otočne kulturne baštine. 

A hoće li riječi poput "kleh", "koštipat" ili "hoz" za nekoliko desetljeća još uvijek biti dio svakodnevnog bračkog govora ili će ostati zapisane samo u pjesmama, časopisima i sjećanjima starijih generacija? Upravo zato Festival čakavske riči iz godine u godinu podsjeća na to da se baština ne čuva samo tako da je pamtimo, nego tako da je živimo, govorimo i prenosimo dalje – našoj dici, kako bi bračka rič ostala dio života otoka, a ne samo njegove prošlosti.