StoryEditor
Ostalonikolina šuštić

Splitska (ultra)maratonka smanjila je kilometražu, ali ne staje: Trčim, ali kad vidim da mi je netko na putu, pobjegnem na drugu stranu!

Piše Frane Vulas
31. ožujka 2020. - 07:10
Nikola Vilić/HANZA MEDIA

Dan je polako gubio bitku s noći, a kilometri s njom. 

Izašao sam u svoj novi ured na balkonu, nakon svih izgubljenih ključeva jedini dio stančića koji se može zatvorit da Veliki Šef tijekom pisanja teksta ne provoza autić po laptopu (Manji Šef još ne hoda, ali zato decibelima “otvara sva vrata”).

A ono ulicom, parkingom poznato lice u uvijek istom trkačkom elementu daje malo živosti zadnjih dana, po tom pitanju, siromašnom kvartu. Pomislio sam u zafrkanciji da je ona i brža i izdržljivija čak i od korone.

Ona je Nikolina Šustić Stanković, poznata naša (ultra)maratonka, svjetska prvakinja na sto kilometara iz 2018., nedavna prva osvajačica splitskog maratona.

Vraća Nikolina nadu. Situacija je “Bože sačuvaj”, ali kad ni nju ne budem više vidio da trči onda smo tek potpuno nafrkali. Nije nikome lako, pa ni sportašima. Treba se prilagodit vremenu koje je došlo, a opet bit koliko-toliko spreman kad se opet život i sport vrate u normalu.

- Trčim i dalje, ali manje nego prije. Neke dane napravim đireve tu po kvartu, ali odem i na Marjan. Tamo policija i HGSS kontroliraju da se ljudi ne grupiraju. No, nezgodna je situacija. Nikad ne znaš hoće li te zbog trčanja netko osuđivat jer trebali bismo biti primjer drugima. A opet time ne štetim ni drugima ni sebi. Izbjegavam ljude – priča nam Šustić Stanković.

‘Mamu i tatu nisam vidjela dvije sedmice’

Prije si dnevno trčala 20-25 kilometara. A sada?

- Nekih 12 kilometara, do uru vremena. Sigurno sam to prepolovila. Imam kući trenažer za biciklu, pa odradim i to, malo kompenziram i vježbama snage. Sad su ionako sva natjecanja otkazana, a mene su utrke najviše održavale u formi. Treniram da bi zadržala dobar tonus jer tko zna kada će se sve vratiti u stari ritam. Možda tek najesen – kaže nam Nikolina.

Pogorša li se situacija i zabrane potpuno izlaske...?

- Onda će biti tako. Nemam straha, ali respektiram situaciju. Pogotovo zbog starijih, onih koji su već bolesni. Mamu i tatu nisam uopće vidjela već dvi sedmice, baku tri. Ne želim se nikome od njih približavat. A kad trčim čim vidim da je netko na ruti, odmah prijeđem na drugu stranu ceste! Ne zaustavljam se, ne vidim nikoga. Otrčim svoje i idem doma!

Nećeš valjda morat onda kao onaj Francuz trčat maraton na balkonu? Susjedi će te čudno gledat?

- Valjda neću ha, ha... Nemam glavu za to. Balkon je spreman, no radije vozim bicikl.

Što je od utrka na kojima si trebala nastupiti otkazano?

- Polumaraton i maraton u Milanu, maratoni u Trevisu, Padovi, utrka “Wings for Life” u Beču, maraton u Rigi, utrka 100 kilometara od Firence do Faenze... Neke su potpuno otkazane, neke prebačene za jesen. Cijelo proljeće sam trebala imati dosta utrka i to u Italiji, a tamo je baš loše stanje. Imam puno prijatelja u Lombardiji, u Bergamu, Milanu, Bresciji. Neki i rade u bolnicama.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

Opsadno stanje u Italiji

Što kažu, kakvo je stanje tamo?

- Dvojica su doktori, jedan medicinski brat. U Bergamu i okolici Milana. Dvoje od njih su čak bili na splitskoj utrci, jedan je trčao maraton, drugi polumaraton. Jedan od njih je imao temperaturu preko 40, ali se ipak ispostavilo da nema koronavirus. Opsadno je stanje u bolnicama. Najviše umiru stariji, a Italija ima dosta staru populaciju. Kažu da je problem što se nitko u početku nije pridržavao pravila, a i sada su dosta nedisciplinirani iako su im uvedene stroge mjere.

Naš Splitski maraton na kojem si slavila održao se u pet do 12 prije ove globalne kataklizme?

- Tjedan prije toga bila sam u Italiji, u Terniju pokraj Rima na “Maratona di San Valentino”. Tada su nam na aerodromu u Rimu mjerili temperaturu. No, tada još tamo nije bilo alarmantno stanje. Međutim, sve u međuvremenu pretvorilo u veliku dramu. Čini mi se kao da živimo u nekom paralelnom svijetu. Jedva čekam da se sve vrati u normalu.

Tebi je primarna disciplina ultramaraton, ali odgođene su i Olimpijske igre?

- To je jedini ispravan izbor. Znam da je uložen ogroman trud i novac, ali pedesetak posto sportaša još nije uspjelo niti ostvariti normu. Ne bi svi imali jednaku priliku otići na Igre, ostvariti tamo rezultat, a drugo - nemaju ni smisla Igre bez publike.

Kako je postala ‘Slonica’...

Ograničeni su ili stopirani treninzi sportaša. Tebi je, recimo, Marjan kao drugi dom?

- Istina. Vide me policajci da trčim ili ljudi iz HGSS-a koji me već znaju pa me pozdrave, ali nitko me nije zaustavljao, sama sam. Neke moje prijatelje što su vozili bicikle je potjeralo sa Žnjana i Marjana. Trčala sam neke dane i kroz marjansku šumu, tamo baš nema nikoga! Grubo se zatvorit u kuću čovjeku koji je stalno u treningu. Ali nije sad sport na prvom mjestu, ni treninzi ni utrke. Bit će toga kad sve ovo prođe. 

Na Olimpijske igre ionako ne bi išla?

- Norma za maraton u Tokiju je prije godinu dana promijenjena. U odnosu na staru normu za Rio koja je bila 2 sata i 45 minuta oni su je spustili na 2:29:30. To je ogromna razlika. Najniža norma dosad je bila dva sata i 42 minute. Staru normu sam već tridesetak puta istrčala, a za novu, tako brz rezultat, se u tako malo vremena ne mogu spremiti. U Riju je bilo 130 žena na maratonu, rekli su da će u Tokiju biti tek 80 – pojasnila nam je Nikolina kojoj je osobni rekord 2 sata i 37 minuta.

U ovoj situaciji kad ljudima fali smijeha, prigoda je i da nam iz prve ruke objasniš nadimak “Slonica”?

- To mi je simpatično. Krenulo je spontano. Ekipa prijatelja me zafrkavala da sam “Slonica” jer sam viša od ostalih trkačica, Kenijki. Bila je “Wings for Life” utrka u Zadru. Normalno sam se prijavila, ali netko me još iz zafrkancije prijavio dodatno kao Nikolina Slonica Šustić. Kako sam pobijedila, a bio je prijenos, mislim na Eurosportu, komentator je na engleskom nesvjestan što govori rekao: U Hrvatskoj je pobijedila Nikolina Slonica Šustić! Od tada su mi ljudi počeli i kupovati poklone na slonove, plišance, nakit, majice, boršice... Sa svim tim slonovima bi mogla napravit izložbu. 

‘Strah me je što će biti za nekoliko tjedana’

Čuješ li se sa sportskim kolegama po svijetu?

- Najviše s curama u Italiji. Jedna od njihovih najboljih maratonki Catherine Bertone (25. na OI u Riju, op.a.) živi u Torinu. Još dok Igre nisu bile odgođene nastavila je trčati vani. Pričala je da ju je neki čovjek automobilom pritisnuo uza zid i počeo se derati na nju. Nije je ozlijedio, ali nikada ne znaš kako će ljudi reagirati.

Kako mu je ona tada mogla objasniti da je profesionalna atletičarka. Ja nisam, više sam amaterka. Mene je ipak najviše strah što će tek biti kroz nekoliko tjedana i u koliku će cijelo čovječanstvo krizu upasti kada prođe ova pandemija.

Ti si zaposlenica splitske ekspoziture tvrtke Ericsson Nikola Tesla.

- Kada je krajem veljače bio prvi slučaj u Hrvatskoj, to je bio moj kolega iz tvrtke u Zagrebu. Tada su nas sve u firmi i u Splitu i u Zagrebu poslali da radimo dva dana od kuće. Potom smo se vratili, ali zadnje dvije sedmice radimo od kuće. U Švedskoj svih 12.000 ljudi Ericssona radi od kuće.      

Izdvojeno

09. kolovoz 2020 14:18