Hajduk i Rijeka odigrali su epski finale kupa 1987. , ostaju uspomene koje ne blijede, a i taj susret bio je posebno značajan za Riječane. Baš za beogradski finale protiv Hajduka njihovi navijači su se mobilizirali, organizirali, pa se 7. svibnja u Rijeci obilježava kao dan osnivanja Armade. Baš na – Svetog Duju...
Hajduk je takav rival rival suparnicima da su se i Dinamovi BBB i Rijekina Armada osnovali kad su se grupirali za sudare kontra Hajduka... Dinamovci 1986. u Splitu, a Rijeka eto godinu kasnije, za put u Beograd...
Finale?
- Rambo donio kup!
Tako su vrištali naslovi, poslije raspucavanja s bijele točke. Nakon što je u 120 minuta nadmetanja bilo 1:1 presudio je - rulet jedanaesteraca.
U rijetko dramatičnom tijeku izvođenja, tek u 11. seriji (izredale su se obje kompletne momčadi), Hajduk je postao pobjednik.
U 11. seriji za Hajduk zabio je – vratar, Zoran Varvodić, potom je Varva obranio udarac Paliski i konačno eto odluke. Nakon 22 udarca s bijele točke. Varvodić je obranio tri, jednog je zabio. Bio je je i ostao Hajdukov heroj kupa 1987.
A zašto baš Rambo, otkud nadimak, pitamo Zorana Varvodića da nam osvježi sjećanja nakon 35 godina?
- Prozvao me Rejo, vaš stariji kolega Zdravko Reić u izvještaju za Slobodnu, napisao je “Rambo donio pobjedu”. Tako je ostalo. Sylvestar Stallone je u to vrijeme bio popularan po filmu Bijeg u pobjedu. Znate priču o utakmici što je odigrana tijekom Drugog svjetskog rata, pa su o tome napravili film. I Stallone je bio vratar u tom filmu gdje je i Pele glumio, igrao. Stallone je u toj utakmici sve obranio.
A bio je nadasve poznat po ulozi u filmu Rambo, kao neustrašivi junak. Nitko Sylvestrea Stallonea nije zvao po imenu, nego Rambo.
- Sve ste rekli. I tako je Reiću valjda palo na pamet da sam ja Rambo... Povezao je dva filma, kao da je Rambo branio...
Uvijek nam se sviđao taj vaš nadimak, jer vam pristaje, po stasu, po vašem stavu, rekli bismo. I vi ste nekako borac za pravdu, srčan.
- Mislite? Moram priznati da meni osobno nadimak nije posebno drag.
Zašto?
- Pa eto, tako... Ja sam za svoje najbliže uvijek bio Zoro, a svi me drugi zovu Varva. To mi je puno bliže.
Zoro osvetnik?!
- Neee, Zoro od Zoran. Sasvim jednostavno. Kakav osvetnik – smije se Varvodić.
Da se vratimo na finale kupa, ljubiteljima baluna poznati su vaši okršaji s vratarom Rijeke Maurom Ravnićem, nadmudrivanje, njemu ste obranili penal, a s bijele točke mu i zabili?
- Ravnić je provocirao i ponio se nesportski, ali ne možemo odmah skočit u finale.
Mislite prvo da ispričamo polufinale? Obranili ste jedanaesterce i u polufinalu, protiv Crvene zvezde. To je baš Hajdukov kup na penale.
- Najprije da vam objasnim kako je do svega toga došlo.
Slušamo vas.
- Bila je to hrabra odluka trenera Josipa Skoblara, da mene stavi branit penale. Ispred mene je bio Mladen Pralija koji je imao reprezentativnu sezonu i na kraju će se i on i Skoblar plasirati u Hamburger. Pralija je branio odlično. Međutim, mi smo prije okršaja protiv Crvene zvezde puno vježbali penale, a i ja sam uvijek volio da mi se poslije treninga šutira. Da mi ne pucaju jebivjetri, panenke ili ciljaju u rašlje, nego da to bude pravo izvođenje i po mogućnosti za okladu, da se natječemo. Vježba čini majstora i ja sam puno polagao na vještinu obrane penala. Želim reći da penal nije samo sreća, to je kao korner, slobodan udarac, moraš vježbati i biti siguran. Penal je pravi nogometni element i poludim kad netko kaže rulet ili lutrija...
Samo nastavite...
- Pucali bismo po piće ili bilo što, samo da se kladimo, da se natječemo. Asanoviću i Dražiću nikako ne bih mogao obraniti. Asanović je bio nepogrešiv, a Dražić je isto imao lijevu nogu, također vrlo zafrkanu, zavrne je, počeka te i pogodi. Međutim, drugima sam skidao. Znao je to Marin Kovačić još iz juniora da dobro branim udarce s bijele točke, bio je pomoćni trener i predložio je šefu Skoblaru ako dođe do penala da stavi mene. Skoblar je mudro šutio...
I onda je stiglo polufinale sa Zvezdom, revanš u Beogradu, odluka s bijele točke.
- Tako je. U 119. minuti Skoblar zove zamjenu, Praliju da izađe i ja ulazim. Bio je to šok. Samo netko s takvom petljom kao Skoblar imao bi hrabrosti povući taj potez. Ja sam išao na branku, obranio tri, jednog je sudac Bekir Kravić ponovio... Znači, dva sam obranio. Ali bilo je dovoljno da uđemo u finale. Drugog, odlučujućeg, obranio sam Milivoju Bračunu.
I sad smo došli do finala, opet smo u Beogradu?
- Sa Zvezdom polufinale na marakani, s Rijekom na stadionu JNA, sad su već svi očekivali i znali da ja ulazim, budu li penali.
I kako je to Rambo sve obranio?
- Ha, ha, ha, nije sve. Tri sam obranio. Bilo je uzbudljivo. Ravnić me samo motivirao svojim nesportskim ponašanjem.
Što je bilo?
- Počinje raspucavanje i ja mu sportski pružam ruku, a on okrene glavu, odbije mi ruku, kao on je u nekom svom filmu... To me pogodilo, takav nesportski gest.
Mauro Ravnić bio je dobar vratar...
- Kako ne, reprezentativac i tim prije sam očekivao normalan odnos, sportsko nadmetanje. Nije mi dao ruku i u meni se probudi dišpet. Bio je bahat, prepotentan. Ignorirao me. Pucaju se penali i sad je došao trenutak ako Rijeka zabije, pobjeđuje!
Obranio je Ravnić šestu seriju Bursaću.
- Pravo da vam kažem taj detalj i ne pamtim, ali znam ako Rijeka zabije dobila je i Ravnić poželi pucati. Ja ću, ja ću, razmahao se. Zovne ga Janko Janković i nešto mu šapće. U tom času mi je sinulo, Janko mu govori da puca po sredini gola jer maloprije je on tako meni zabio. Ja odlučim. Stojim na sredini gola i što bude. Ako je po sredini gola, moj je. Ako mi ga zabije sa strane i pogodi, ja ću ga potom nokautirati i kraj, puca mi film, mrak. Gotovo je. Takav je bio moj nervni trenutak!
Stvarno biste ga nokautirali?!
- Mislim da se ne bih suzdržao, toliko me bahatošću iritirao. Ali, obranio sam penal, stvarno je pucao po sredini gola, hvala mojoj intuiciji. I poludio sam od sreće, sad sam balunom gađao prema Ravniću, bacio sam balun njemu u glavu i srećom ga promašio. Da sam ga pogodio ne znam što bi sudac Zoran Petrović uradio, isključio bi me, kakav bi to skandal bio?!
I vi ste bili u svom filmu?! Serija se nastavila dalje.
- Potrajalo je još, a kad je na mene došao red kao jedanaestog, ja sam zabio, pucao sam oštro. Vježbao sam ja šutiranje, to mi je bio gušt.
I onda ste za obranili Paliski, to je bio kraj?
- Kad je jadan Paliska krenuo sa centra, svaka noga mu je bila od sto kila. Cijeli stadion JNA bio mu je na leđima, sva publika, drama je bila na vrhuncu, 22. penal... To se dalo osjetiti, a meni se krila raširila. Lako sam ga pročitao. To slavlje s Torcidom odmah na terenu, pa doček navijača sutradan u Splitu, te slike mi ostaju za cijeli život. Išli smo na feratu dočekat navijače i donijeli im pehar pokazat, mislim Sizgo, oružar Balić i mene su poveli i popeli smo se na krov kombija, pa s peharom natrag u Poljud, preko Rive, Marmontove i do Poljuda. Nezaboravno.
Danas?
- Danas sam u Dugopolju, radim. Fini klub. Treniram vratare, Silić i Lukač su sjajni momci, daroviti, vole radit, to i ja volim. U Hajduk ne svraćam, što ću? Nema kafića za ćakulu, to su valjda htjeli da se nitko ne okuplja. Da dođem na portu, onda bi se neki pitali što sam došao? To mi ne treba. Imam svoj mir. Da, naravno, gledam sve na televiziji i nadam se kupu i ove godine! - ispričao je Rambo.