StoryEditor
Hajdukfetivi navijači

Niti može Hajduk bez Skradina, niti Skradin bez Hajduka: od 1911. nose košulje bile i Šime Raunig iz njihova je mista

13. srpnja 2020. - 22:38
Nikša Stipaničev/Hanza media

Skradin – grad koji živi za Hajduka! Nanese li vas put u ovu pitoresknu urbanu oazu, na mnogim ćete mjestima vidjeti ili čuti raznolike poveznice s "bijelima" i Skradinjanima, ili ljudima iz njegove bliže i dalje okolice. Odmah treba krenuti "u glavu" te istaknuti činjenicu temeljenu na pisanim tragovima, kojima se potvrđuje kako je Šime Raunig, strijelac prvog gola u povijesti Hajduka, rođen u Skradinu! Tko je te davne 1892. godine, kad se u obitelji Šime i Magdalene Raunig slavilo rođenje sina, mogao slutiti kako će "njihov mali" postati nit koja povezuje "bijele" i Skradinjane, fetive navijače splitskoga kluba.

Krpanje kopački

U jednom razgovoru s članom obitelji Raunig do uha mi je stigla informacija kako je Šimin dida u Skradin stigao iz Klagenfurta, gdje se školovao i završio visoke škole, pa je očito kao državni službenik stigao u Skradin. Godinama je strijelac povijesnoga gola "bijelih" odlazio na izlet na obližnji Skradinski buk i svojima je stalno isticao kako se rodio u jednom od najlipših gradića na Jadranu, neposrednoj blizini predivnog slapa – najlipšeg na svitu.

Vremeplov sadrži podosta poveznica, a moramo se prisjetiti riječi blagopokojnog Bože Popovića, koji je četiri godine (od 1960. do 1964.) krpao kopačke splitskim velemajstorima.

– S ponosom uvijek ističem to razdoblje, jer u meni žive sjećanja na dane provedene na Starom placu. Kao majstor postolar od prve sam zagucao Hajdukovu udicu, učlanio se u klub i u jednoj prigodi otišao gledati utakmicu sa Željezničarom. Bila je gužva, teško se moglo do ulaznice, ali me je spasila članska iskaznica i nekako sam se progurao i naletio na šjor Krešu, tadašnjeg oružara. Upitao me je: "Mali, čime se baviš, što radiš?" Ispalio sam kao iz topa da sam postolar, na što mi je hitro odgovorio:

- Onda bi ti nama mogao biti od koristi, dođi sutra u klub i počinješ raditi." Čim sam stigao, preda me je bacio pedeset pari kopačaka. S nevjericom sam gledao hrpu poderane kože i odmah rekao šjor Kreši: "Ja ne krpam, nego izrađujem kopačke!" Nije me slušao, nego je naredio: "Uvati se posla." Nisam imao izbora, uostalom, obećao sam pomoći "bijelima" – kazivao je svojedobno barba Božo, uz kojega je nakon odlaska iz Hajduka uvijek bio tranzistor kako bi mogao pratiti sve njihove utakmice.

Najpoznatiji turnir

Nekako u isto vrijeme kad i barba Božo, u društvo "bilih" stigao je još jedan Skradinjanin, dr. Milivoj Belamarić, koji je vodio zdravstvenu skrb o "tićima". I tu priča ne završava, naprotiv, upozorili su nas u Skradinu, gdje se nerijetko raspreda o Hajduku.

– Stanko Poklepović godinama je dolazio u naš grad jer mu je mater rođena u obitelji Grozdanić. To se mora notirati – upozorili su skradinski kroničari.

Nedaleko od Skradina, u Laškovici iznad Rupa, i loza je Petra Nadoveze, čija se obitelj zarana preselila u Šibenik. Ima toga još! Skradinski zet, pokojni Slavko Marinić, koji je nakon juniorskog staža u Hajduku otišao u Šibenik, gdje se zaljubio u Skradinku, ali i u ovdašnji nogometni klub SOŠK, koji, nažalost, nema seniorsku momčad i to je zasigurno jedna druga priča koja će se morati pokrenuti. I svi će trebati zasukati rukave, od gradske vlasti, koja, istina, pomaže rad mlađih uzrasta, međutim, Skradinjani su željni "vatrenih" utakmica s Drnišanima i Kninjanima! Jer ako su svojedobno imali dovoljno znanja i energije za organizaciju najpoznatijeg turnira na području bivše nam države, u to vrijeme pionirskog, onda će je, vjerujemo, pronaći za novi korak SOŠK-a.

– Na poticaj Miroslava Maslaća, u Skradinu je zaživjela zamisao o spomenutom turniru, koji je doista imao zavidno mjesto, jer su uz Hajduk, Dinamo, Velež (Mostar) Zagreb, Rijeku, Osijek, Šibenik, Partizan (Beograd), Zadar, Radnički (Pirot) gostovali i mnogi drugi klubovi. Od samog početka veliku potporu imali smo upravo u Hajduku. Važno je istaknuti da su svoje prve ozbiljnije natjecateljske korake na skradinskom travnjaku napravili Zlatko i Zoran Vujović, Blaž Slišković, Drago Čelić, Mišo Krstičević, Davor Čop, Mladen Pralija, Zoran Vulić, Tonći Gabrić, Zoran Varvodić i bezbroj drugih igrača "bijelih" – prisjetio je Jakov Sušić, jedan od većih zaljubljenika u SOŠK.

U jednoj je prigodi gospodin Jakov vodio skradinske pionire u ogledu protiv Hajduka i "srušio" splitske "bijele". Jedini, ujedno i pobjednički pogodak na utakmici vezuje se uz Milana Skočića Žižu, kojega se često može vidjeti na tribinama poljudske ljepotice.

Dejin oproštaj

– Uh, u trajnom će mi sjećanju ostati 31. travnja 1977. godine jer sam u 21. minuti iz jedne gužve sa šest-sedam metara uspio zabiti gol Zoranu Varvodiću! Slavili smo tu pobjedu kao što danas slavimo svaku Hajdukovu. Vremena su se malo promijenila, autocesta nas je odmaknula od Boraje, ali isto nađemo način kako skrenuti na dobru janjetinu. Jer koliko god volimo Hajduka, jednako toliko i dobru spizu, zna se da smo pravi bonkulovići, pa se po janjetini udara i kad se pobjeđuje i kad se gubi. Sve je to sastavni dio sporta i života – kazao je Žiže, uz kojega se vezuje veliko prijateljstvo s Dejanom Računicom, čiji su korijeni također u neposrednoj blizini Skradina, jer su njegovi iz Prukljana, mjesta na istoimenom jezeru.

– Dejo, zatim Miki Rapaić, Tomislav Erceg, Mladem Pralija, Slaven Bilić, Alen Bokšić i Igor Štimac moji su veliki prijatelji. Tko zna koliko sam puta zahvaljujući njima putovao na Hajdukove utakmice. I to avionom! A to nije mogao bilo tko. Sve sam ih u jednoj prigodi ugodno iznenadio kad sam na deset tisuća metara visine iz borše izvadio pržene bajame, skradinski specijalitet, i počastio ih. Znali su oni skočiti na čuveni skradinski rižot u Skradin, dakako, oni su bili domaćini u mojem gradu – našalio se Milan, koji je imao čast izvesti početni udarac kad se Računica opraštao od Hajdukova dresa.

– Odigrali smo u središnjem krugu nekoliko kratkih pasova, Dejo, Baka, Rapajić i ja. S ponosom ističem njihov dar, odnosno Hajdukov prsten, koji ne mogu staviti na prst jer sam podosta ojačao, moram na kuru mršavljenja – smije se Skočić, koji je podsjetio kako je i Niko Đira, također Skradinjanin, s Hajdukom bio juniorski prvak Hrvatske.

Torcidina maslina

Čim se spominju Skradin i "sveti bijeli dres", nemoguće je preskočiti Josipa Paića Jokotu, na čiji su poticaj pripadnici skradinske Torcide, u prigodi odlaska na obilježavanje stote obljetnice Hajduka, prije odlaska u Split posadili maslinu na samom ulazu u grad, gdje je postavljena i spomen-ploča.

– Maslina je znamen žilavosti, ujedno je znamen Hajdukove opstojnosti. Želja nam je da vjekovima iza nas naraštaji znaju kolika je čvrsta povezanost i ljubav Skradina i Hajdukove bile boje. Svjesni smo svih današnjih problema koji pritišću Hajduk, posebice rezultatskih, ali mi ga se nikad nećemo odreći. Lako je biti uz "bijele" kad dobivaju sve odreda, onda su svi oduševljeni. Mi imamo nešto drukčiju "taktiku", jednako bučno slavimo pobjedu i poraz. Što je Hajduku teže, mi smo žešći. Zato opet ističem: pivaj, kume, i kad se gubi! Tako se voli Hajduk i uz njih ćemo uvijek biti, nebitno je igra li Drugu ligu ili Ligu prvaka, on je stalno naš – govori Jokota.

Moguće je da smo u skradinskom điru s ciljem otkrivanja poveznica s Hajdukom nekoga preskočili, ali mora se znati da nije bilo namjerno...

Zbog ‘bijelih‘ su i vodu krali

Na pedesetu obljetnicu SOŠK-a, 25. svibnja 1982., skradinski je travnjak specijalno ušminkan za dolazak Hajduka, koji je vodio Pero Nadoveza. Očekivano, "bijeli" su slavili 11:1, pogodak za nas postigao je s bijele točke Janko Pulić, kojeg, nažalost, više nema među nama jer je poginuo kao junak Domovinskog rata. Zlatnim slovima upisan je u klupsku povijest – govori Jakov Sušić.

Valja podsjetiti da su večer prije skradinski sportski entuzijasti doslovce cijelu noć iz gradskog vodovoda krali vodu kako bi se igralište što bolje pripremilo. Doista, travnjak bijaše kao zeleni tepih, jer se željelo izbjeći bilo kakvu mogućnost ozljede nekog od Hajdukovih igrača, pred kojima je bio derbi protiv Dinama na Maksimiru.

Dr. Valerijev: Biž‘ kroz prozor na Stari plac


Koliko su Skradinjani bili i ostali opsjednuti Hajdukom, zorno govori jedna mala zgoda. Naime, ugledni skradinski liječnik, inače Bračanin, dr. Jerko Valerijev, toliko je volio "bijele" da je jednom prigodom na osobit način napustio ambulantu. Dok se u čekaonici pregledu nadalo nekoliko "vječnih pacijenata", dr. Jerko se preko prozora u prizemlju zgrade samo spustio u prijateljev kabriolet koji ga je čekao i – pravac Stari plac. I nitko od pacijenata nije se žalio jer su znali za doktorovu ljubav prema Hajduku. Sutradan ih je obišao u njihovim domovima i pregledao.

Izdvojeno

01. kolovoz 2020 18:35