Dujo Manzan i Mate Manistra opet se pomirili

Sinjsko pučko kazalište obilježilo je 70 godina osnutka i kontinuiranog rada. Kroz minulih sedam desetljeća nije bilo generacije sinjskih pučkih glumaca koji pred svojim sugrađanima na daskama koje život znače nisu izvodili predstavu "Dujo Manzan i Mate Manistra", kultnu sinjsku komediju koja je zaštitni znak ove udruge.

Ovu sinjsku komediju 1863. godine u desetercu je napisao slijepi sinjski orguljaš Dujo Manzan, opisujući istiniti događaj kroz kojega je oslikao duh staroga Sinja. Priča počinje u postolarskoj radnji Mate Manistre poslije čega se prijatelji Mate i Dujo žestoko posvade.

Sadržaj predstave

Dujo i njegova supruga šjora Ana donijeli su Mati na popravak cipele svoje kćerke. Sve su se lijepo dogovorili, a Mate je obećao da će "postule" napraviti do subote, koja prva dođe. Došao Dujo u subotu, a "postule" onakve kakve je i postavio kada ih je donio. Dolazio tako nekoliko puta. Kroz to vrijeme je potrošio i novac namijenjen plaćanju popravka.

Kada je, konačno, popravak bio gotov Mate je Duji pružio jednu cipelu, a kada je vidio da ovaj nema novca za platiti, drugu je zadržao. U tom verbalnom srazu, obojica žestoki poput ‘kozje pi.ake‘, prešli su granice pa se problem nastao u Matinom postolariji preselio na sud.

Kroz sudski proces događa se cijeli niz komičnih situacija. Pred sudom Mate traži novac, a Dujo drugu cipelu jer mu dijete hoda boso i sve je noge izranilo i prokrvavilo. Dujo kazuje da ne bježi od dugovanja i da će dogovoreni iznos platiti čim dobije prvu plaću. Poslije saslušanja svjedoka sudac presudi da Mate mora Duji dati i drugu cipelu, a Dujo Mati mora platiti obavljeni posao.

Dujo i Mate napuštaju sudnicu u različitom raspoloženju, ali onda se kod Duje događa zaokret. On se odluči na pomirbu sa starim prijateljem te od dobivene plaće, usprkos žestokog protivljenja njegove Ane, u svojoj kući priredi pravu gozbu. Uz Matu i posebnog Dujinog prijatelja Franu slavlju se priključi cijela družina, okupe se oko zajedničkog stola i kroz blagovanje zalijevano rujnom rvaštinom Mate i Dujo trajno zakopavaju "ratnu sjekiru", uspješno se mire i vraćaju na stazu starog prijateljstva.

Na osnovu teksta Duje Manzana ovu kultnu sinjsku komediju za pozornicu je prije više od 100 godina pripremio znameniti Sinjanin Petar Marković. Njena praizvedba u gradu alkara i Gospe Sinjske dogodila se 1921. godine i od tada ta komedija živi na kazališnim daskama, stalno se obnavljajući.

Novonastali građanski sloj u gradu pod Kamičkom, čiji su nositelji bili zemljoposjednička obitelj Tripalo i trgovačka obitelj Buljan, dovodio je različite družine koje su za sinjsku javnost izvodile kazališne predstave. Društveni i kulturni život u sinjskoj varoši dobio je veliki zamah zahvaljujući naporima narodnjaka na otvaranju hrvatskih narodnih čitaonica i osnivanju građanskih kulturnih društava.

Uz to su iz Franjevačke gimnazije u posebnim prigodama organizirali akademije i druge priredbe. Stvoreni su uvjeti za osnivanje glumačkog društva. To se dogodilo u srpnju 1881. godine kada je osnovano Građansko glumačko društvo. Debi te glumačke udruge dogodio se iste godine na blagdan Svete Braće kada su u novoizgrađenoj kući Masovčića izveli dramu "Zvonimir kralj Hrvatski". Kao važna napomena tadašnjih kroničara navedeno je da su u predstavi nastupili samo domaći glumci.

Izbačen ‘Hrvatski sokol‘

Koliko su u Sinju toga vremena zavoljeli kazalište svjedoči odluka da su gradski oci odlučili izgraditi zgradu "Palacinu" za potrebe općinskog kazališta i izvedbu drugih priredbi. U "Palacini" je od 1905. godine mjesto za djelovanje dobio novoosnovani "Hrvatski sokol" čija je diletantska družina pripremala i izvodila niz hrvatskih drama. Sokolska družina je 1907. godine izbačena iz "Palacine" zbog političkih stavova koji nisu bili po volji tadašnjim vlastima.

Sinjski "Hrvatski sokol" poslije toga je, uz pomoć skupine uglednih sugrađana, izgradio vlastitu zgradu, takozvanu Sokolanu u kojoj su danas Gradsko kino i Sinjsku pučko kazalište. Za vrijeme 1. svjetskog rata, od 1914. do 1918. godine, sav kulturni život u Sinju je zamro, ali neposredno poslije rata ponovno oživljava. Budi se sokolska diletantska skupina, a na kazališnu scenu predstave postavljaju iz Orlovskog društva pod okriljem sinjskih franjevaca.

Tijekom 2. svjetskog rata ponovno je rad kulturnih udruga utihnuo, a u poraću pripreme za ponovno aktiviranje pučkog glumišta bile su opterećene općom neimaštinom. U takvim okolnostima kazalište je došlo na red poslije više od 11 godina od završetka 2. svjetskog rata. U Sinju je 15. rujna 1956. godine osnovano Amatersko kazalište Sinj. Istoga dana novoosnovano kazalište pred Sinjanima je izvelo svoju prvu predstavu "Čiča Tomina koliba" u kojoj je ulogu Malog Harya igrao dvoipolgodišnji Željko Viculin, posljednjih 17 godina predsjednik i uistinu alfa i omega Sinjskog pučkog kazališta.

Upravo ćemo u nastavku prenijeti razgovor s Viculinom, koji se poslije 70 godina povlači, a sljdećeg tjedna od njega će, prema već donesenim odlukama, predsjedničku dužnost preuzeti Zoran Šabić.

- Kroz proteklih 70 godina naša pučka kazališna udruga pripremila je više od 180 premijernih predstava izvedenih više od 1200 puta na pozornicama u Sinju, Hrvatskoj i inozemstvu. U izvedbi je sudjelovalo oko 800 naših članova, glumaca i tehničkog osoblja. Kada se uspoređujemo s drugima ove brojke nam kazuju da je Sinjsko pučko kazalište u samom vrhu aktivnosti amaterskih dramskih družina u Hrvatskoj.

Vi ste jedini iz glumačkog ansambla prve predstave?

- Koliko znam jedini među živima zato što sam u prvoj predstavi, u kojoj su igrali i moji roditelji, imao dvije i po godine. Imamo još niz članova s dugogodišnjim stažom. Od još uvijek aktivnih članova imamo Kažimira Tomaševića koji je član Sinjskog pučkog kazališta 60 godina, Davor Ratković, Blaženka Romac i Marija Viculin namirili su po 50, Tatjana i Nikša Katić po 40...

Igrali u sto gradova

Kakvo je danas brojno stanje?

- Danas naše kazalište okuplja oko 80 aktivnih članova, od učenika osnovnih škola do umirovljenika. Jezgro čine članovi koji su na okupu duže vrijeme i koji su najzaslužniji što se Sinjsko pučko kazalište posljednjih 15-ak godina uzdiglo na višu razinu u smislu broja postavljenih premijernih predstava, a rekao bih i kvalitete izvedbe za što su naši glumci i ostali osvajali najviše nagrade na smotrama i festivalima.

Ovih dana kada obilježavamo ovaj naš veliki jubilej s tugom se prisjećamo naše prerano preminule glumice Marije Cvrlje Radović, svima nam drage Marise, koja je jedina do sada osvojila nagradu za najbolju glumicu na smotri dramskih amatera Hrvatske dvije godine zaredom. I drugi naši članovi osvajali su brojne nagrade i priznanja u pojedinačnim i skupnim kategorijama. Kao udruga posebno se ponosimo što smo u dva navrata osvojili nagradu za doprinos očuvanju kulturne baštine, na Festivalu dramskih amatera RH i na Festivalu pučke drame RH.

Kako je kazalište danas organizirano, u koliko sekcija?

- Imamo tri sekcije, Dječji dramski studio, Studio mladih i odraslu skupinu. Kroz posljednju dekadu godišnje pripremimo od 4 do 6 premijernih predstava koje izvedemo 40 do 60 puta.

Osim u Sinju i diljem Hrvatske nastupali ste i u inozemstvu?

- U posljednjih 15-ak godina gostovali smo i izvodili predstave u više od 100 hrvatskih i europskih gradova te u 6 stranih zemalja: Njemačkoj, Švicarskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji.

Imali ste jednu predstavu koju ste, moglo bi se reći, izvodili u koprodukciji s MUP-om?

- Našu dramu "Nedostajem sama sebi" koja govori o bolesti ovisnosti prepoznali su kao vrijednu i visokoedukativnu ljudi iz policije koji svakodnevno vode bitku protiv zloupotrebe narkotika. U dogovoru i suradnji s Ravnateljstvom policije i Policijskom upravom Splitsko-dalmatinske županije i samom Splitsko-dalmatinskom županijom tu smo predstavu izvodili za mlade, uglavnom srednjoškolsku omladinu, te smo je do sada izveli 112 puta.

Zatvorsko iskustvo

Sinjsko pučko kazalište spada u rijetke kazališne družine koje su izvodile predstave u zatvoru!?

-To je bilo posebno iskustvo. U najpoznatijem hrvatskom zatvoru Remetincu odigrali smo pet predstava za zatvorenike. Bile su to predstave "Državni lopov" Fadila Hadžića koji je među zatvorenicima imala najveći odjek, "Božićna bajka", "Bankarica", "Patrioti" i "Cinco i Marinko".

Mnogi među gledateljima iza remetinečkih rešetaka prepoznali su se u likovima koje smo im kroz te predstave uprizorili. Opet ću naglasiti predstavu "Državni lopov" u kojoj se u zatvorskoj ćeliji susreću dvojica lopova od kojih jedan kao visoki državni dužnosnik nije odolio izazovu novca. Žestoko je uzvratio plačidrugu iz ćelije kada je ovaj ustvrdio da su njih dvojica jednaki jer su obojica lopovi. Ne, kazao je, ja nisam kradljivac kao ti, ja sam državni lopov...

Zašto ste odlučili otići iako vam nije istekao aktualni mandat predsjednika?

- Dosta je bilo. Vrijeme je da palicu preuzmu mlađi. Ja ću sebi darovati malo više odmora. Sigurno se neću potpuno isključiti jer su mi kazališne daske ušle pod kožu i dio su mene.

Vjerujem da smo tijekom mojega predsjednikovanja, za što imamo i dokaze i priznanja meritornih, Sinjsko pučko kazalište uzdigli na jednu višu kvalitativnu i kvantitativnu razinu. Prepoznati smo kao jedno od najboljih amaterskih kazališta u Hrvatskoj. Svojim predstavama smo našim sugrađanima i ostalim gledateljima podarili veću kulturnu dimenziju nastavljajući i razvijajući civilizacijsku i posebno kulturnu tekovinu alkarskoga i grada naše nebeske zaštitnice Gospe Sinjske.

Uza sve to bili smo inicijatori i osnivači Zajednice amaterskih kazališta Splitsko-dalmatinske županije, organizirali smo festivale amaterskih kazališta, lokalne i međunarodne te gradova prijatelja. Imamo izvrsnu suradnju s Hrvatskim saborom kulture u kojemu nas visoko cijene, a posebno smo ponosni što prostor Sinjskog pučkog kazališta krasi i povelja o kolektivnoj nagradi koju nam je dodijelila Splitsko-dalmatinska županija.