U Sinju ništa nova. I nakon 309 godina zaziva se Gospa. Onomad su je zvali da narod spasi od Turaka, a sad joj se okreću da ih spasi od Mira Bulja.
Da ga samo vidite. Poput pauna se Pijacom šepuri. Razlika je tek što paun na sebi nosi sve boje, a Miro Bulj ima samo jednu, crnu. I kaubojski opasač s hrvatskim grbom umjesto kopče. Baš kako i dolikuje budućem hrvatskom predsjedniku.
– Iznenadit ćete se, i vi i cijela Hrvatska – šapće nam na uho.
Pijaca je puna svijeta. Dan lijep, a prigoda svečana. I limena glazba svira. Udara koračnice. "Mi smo garda Hrvatska", "Oj, ti vilo, vilo Velebita", "Serbus, Zagreb moj"... Prolazi i Šipić, Ivan, Bulj se pravi kao da ga nema.
– Da san tija, i ja san moga bit ministar, i to obrane – govori.
Vijest iz Rima
Mnogi se Bulju javljaju, ruku mu stišću, čvrsto, muški, grijeh će je poslije biti oprati, djeca upiru prstom, eno Bulj, eno Bulj, viču, žene traže selfije, namještaju se, može li ponovo, pitaju, nisu dobro ispale, a on sve redom lajka, gušta, okreće se poput vjetrokaza na Kukuzovcu. Tako će i kad bude predsjednik. Još malo.
I fratri mu se javljaju. Ne smeta im što je kampanju počeo na njihov dan. I što je veća zvijezda i od Gospe i od apostolskog nuncija Giorgia Lingua. Koji je od samoga pape Frane u Sinj donio vijest da crkva Čudotvorne Gospe Sinjske postaje bazilika. Manja. Ali jednako velika.
– Dugo smo ovo čekali, današnji dan bit će zlatnim slovima upisan ne samo u sinjsku, nego i u hrvatsku povijest – veli gvardijan sinjskoga svetišta fra Marinko Vukman.
– Ovo je velika čast i priznanje svim hodočasnicima koji već stoljećima pohode Gospi u Sinj, ali i svim franjevcima koji su kroz ta stoljeća ovo svetište sačuvali – dodaje fra Marinko.
Bulj mu stoji iza leđa i sluša. I on bi rekao još koju. Hvali se novim zvonikom. Zapravo starim, ali s novom rasvjetom. Bit će to, kaže, najljepši zvonik u državi.
Spominje i vjerski turizam. Dobro će u tom smislu Sinju doći bazilika. Mogli bi hodočasnici, ne budi im lijeno, i češće navraćati. Pogotovo sad kad im je nadbiskup Zdenko Križić fino objasnio kako na ispovijedi u bazilici, za razliku od obične crkve, mogu dobiti potpuni oprost. Ne, naravno, uvijek, ono baš svaki dan, kao da smo na pazaru, nego kad Crkva to odredi. A za Sinj je već odredila da će to biti nekoliko puta godišnje. Uglavnom za ljepših godišnjih doba. Dok je janjetina još mlada.
Plači, Splite
– Dobro je šta se Papa ovoga dositijio – kima glavom jedan stariji Sinjanin.
Neće na misu. Ne stoji mu se na nogama pa će radije u kafić. Ako nađe mjesto. Jer, u Sinju je tako, što više kafića, to više ljudi u njima ima. I nitko ne kuka. A i zašto bi. Ako šta pofali, tu je Gospa. I Miro Bulj. Za svaki slučaj. Ako se ona zadrži malo duže u Međugorju.
– Iz Mostara smo i nigdje nam nije tako lijepo kao u Sinju – uglas će grupa Hercegovki.
Nije im baš najjasnije što točno znači kad neka crkva postane bazilika pa pozorno slušaju objašnjenje. I dalje im nije jasno, ali nema veze. Ionako su umorne. Jedva čekaju euharistiju i sakramente da se malo okrijepe. Dobro će doći i hostija, kad već nema uštipaka.
Ulaz u crkvu je okićen. I grb je tu. I zastava. Vatikan se dobro isprsio. Lovor i bijelo cvijeće pozdravljaju baziliku. Nema ih takvih u Hrvatskoj puno. Ovo je tek dvanaesta. Split, na primjer, nema niti jednu. A tako se voli hvaliti svim i svačim.
Hrvatska enciklopedija navodi kako se bazilikom nazivaju liturgijski povlaštene crkve. Pri čemu postoje takozvane basilicae maiores, odnosno veće bazilike, poput bazilike svetog Petra u Rimu, i basilicae minores, poput ove sinjske, ili bazilike Srca Isusova u Zagrebu i bazilike Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici, kojima tu titulu od 18. stoljeća osobno dodjeljuje papa.
Koji u Sinju nikad nije bio. Nema ni potrebe. Miro Bulj je tu.
