Kada bi čovjek povukao paralelu od Gospe od Zdravlja u Splitu do zagvoške zagovornice i prvostolnice izgrađene u čast Gospe Karmelske čijem se zagovoru tamošnji vjernicu utječu više od pola stoljeća, osim po udaljenosti ni po čemu drugom nećete uočiti neku posebnu razliku između ova dva sveta mjesta.
Tek tih pedesetak minuta vožnje koliko vas zapada utrošiti vremena za prevaliti od ove točke A do točke B, obitelji Milić iz Zagvozda bilo je potrebno pedeset godina.
Upravo je toliko prošlo od onog izrečenog sudbonosnog „da“ u toj splitskoj crkvi i franjevačkom samostanu do svete mise u crkvi Gospe Karmelske u Zagvozdu gdje su supružnici Ivo (72) i Dragica (67) Milić obnovili svoj bračni zavjet.
Bila je to fešta za pamćenje, jednako kao i prije pola stoljeća kada se unatoč ne baš pretjeranom luksuzu, proslavilo onako po domaći na onaj tradicionalni način, uz bukaru i dobru pjesmu.
Tako je bilo i sada. Međutim, nove prilike, nova vremena, a opet sve po starom. Prilika je to bila da se nanovo evociraju i uspomene na minule dane koji su, ruku na srce, tvrde slavljenici, bili turbulentni s puno odricanja, obilje ljubavi i mukotrpnog rada.
- Na prvu se nisam svidio punici. Govorila je da može njena Drage naći i boljega. Ali sam ih brzo sve razuvjerio. Radio sam od zvijezde do zvijezde. Malo vremena sam provodio kod kuće. Najprije sam kruh zarađiva u bivšeg Montera, zatim u Prehrane i tamo negdje 1993 godine otišao u privatne vode kao vodoinstalater. Tada sam ubacio u petu. Od Zadra do Dubrovnika, pa još malo dalje do Crne Gore. Gradi, radi stvaraj i malo pomalo stekao pristojnu imovinu. Sav taj moj radni elan i produkt tog rada, pali bi u vodu da nije bilo podrške sa druge strane.
Moja Dragica je uvijek bila uz mene. Na sebi je nosila sva četiri kantuna kuće i kada danas pogledam za sobom uvjeren sam da su prvenstveno ljubav, zatim rad i na koncu zajedničko uvažavanje, ono što je doprinijelo rezultatima u kojim danas zajedno uživamo - posvjedočio nam je Ivo Milić samo dio zajedničkog bračnog putovanja tijekom kojeg su na svijet donijeli dvije kćerke Andrijanu i Ivanu. Dok danas uživaju sa svojih četvero unučadi i dvoje praunučadi.
Njegova bolja polovica za Ivu kaže da nikada nije bio žrtva novca. Sve što bi danas zaradio već sutra je ulagao u gradnju kuće u Kaštel Gomilici i nove kuće za odmor u rodnom Zagvozdu.
- Nismo se imali kada ni posvađati. Uvijek je izbivao. Priuštio nam je sve. I za djecu i unučad. Nikome od njih nije potrebno ni brokvu zakucat. On je bio, a takav je i danas, veliki radnik. Taj nema mira ni u mirovini, a onda možete zamisliti kakav je bio prije.
Ja sam bila ta koja je čuvala, šparala. Za sve velike investicije Ivo bi došao i pita Drage koliko imamo novaca, namjeravao to i to. Malo gdje je bilo tolike sloge. Bili su to lijepi dani kojih se rado sjetim-dodaje Dragica, trgovkinja sa punim radnim stažem „zarađenim“ u bivšoj Prehrani zatim u Konzumu - veli Iva.
Uz „protokolarni“ dio, sjetili su se i samih početaka. Dragica mlada i zelena devetnaestogodišnjakinja, a Ivo naučit mladić. Upoznali se sasvim slučajno, ili bar tako oni kažu, u Zagvozdu. Od tamo,iz tog Zabiokovskog vilajeta i Dragica rođena Buljubašić vuče svoje korijenje. Onda nije bilo teško na malom prostoru tada punom ljudi pronaći dvije srodne duše.
Od tada je prošlo pedeset godina.
Ricetu tog pola stoljetnog zajedničkog života Milići najbolje znaju.
- Nekada je trebalo puno više truda za osvojiti određenu osobu, i isto tako je bio potreban određeni trud kako bi se veza održala. Došlo je vrijeme da većina današnjih parova brak shvaća zdravo za gotovo. Oni ne rješavaju probleme, ne razgovaraju, već ih jedno drugome nabijaju na nos. Naša generacija svjesna je da se brakovi grade ne samo na međusobnom povjerenju i uvažavanju, nego i na poštivanju tuđeg truda. Uvijek će netko manje ili više potegnuti u braku. Ali to isto treba itekako poštovati i na primjeren način odgovoriti - rješenje je to prave dugovječne ljubavi slažu se supružnici Milić, a ne potkopavati vezu iz jednostavnog razloga poput „nije išlo“.