Bulj je zaustavio izložbu srpske kulture. A baš su sinjski Srbi branili Sinj u Domovinskom ratu! I ovo im je hvala?

Neovisno o tome jesu li mu podmetnuli suradnici pa ga kao političkog kolerika doveli pred izricanje čina zabrane izložbe fotografija Inije Herenčić u Gradskoj galeriji Sikirica na temu "Susret na tromeđi" ili je sve skupa bio dogovoreni igrokaz, reakcije na Buljevu zabranu izložbe su za sinjskoga gradonačelnika poražavajuće.

Bulj se voli pohvaliti svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu, što nije upitno, makar ne u opsegu i s ulogom koju on sebi, danas kao političar, prenaglašeno pripisuje. Za njegove javne istupe, uključujući i sirovi nacionalizam koji graniči sa šovinizmom, a nerijetko i prijeđe nevidljivu granicu, Bulj će svakako pridobiti naklonost članova svoje FB grupe "Iz naroda za narod", u kojoj je, deklarirano, oko 40 tisuća članova.

Među kojima je samo manji broj s područja grada Sinja i iz cetinskoga kraja. Nimalo slučajno jer Sinjane i Cetinjane oduvijek je krasilo istinsko junaštvo, koje je podrazumijevalo neiskvareno čojstvo i ono evanđeosko da su svi ljudi stvorenja Božja, na sliku i priliku Stvoritelja. Tih načela, koje su im prije mnogo stoljeća usadili njihovi preci, Sinjani i Cetinjani ponosno su se držali i u Domovinskom ratu, u kojemu nisu sudjelovali samo Miro Bulj i šačica HOS-ovaca, koje on u posljednje vrijeme javno glorificira, već na tisuće domoljuba. Prvi put u povijesti stali su pod zajednički barjak, bez međusobnih podjela kroz kakve su tijekom Drugog svjetskog rata prolazili njihovi očevi i(li) djedovi svrstavajući se u ustaše, partizane i domobrane, boreći se jedni protiv drugih, ne za sebe, već za drugoga.

Ovo su detalji izložbe koju je zabranio Bulj

Cetinski kraj je tijekom Domovinskog rata pune četiri godine bio jedina aktivna bojišnica na području koje danas poznajemo kao prostor Splitsko-dalmatinske županije. Od velikosrpske agresije na cetinski kraj pa sve do protjerivanja velikosrpskih agresora u vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja", grad Sinj i sva druga naselja do Vrlike bili su metom topničkih projektila koje su ispaljivali zločinci kojima je, u težnji da realizira projekt "velike Srbije", glavni dirigent bio Slobodan Milošević.

Sramota: Bulj zabranjuje izložbu jer je ‘srpska‘, oštro istupila sinjska ravnateljica. ‘Grubo nas ograničava i napada‘

Iz te četiri godine rata, u kojemu je samo kroz slavnu 126. brigadu prošlo gotovo sedam tisuća branitelja iz ovoga kraja, potrebno je više nego ikada, danas već s odmakom od gotovo tri desetljeća, izdvojiti dva elementa. Prvi je činjenica da je Sinj, kao veliki civilni cilj, mjesecima bio meta topničkim projektilima velikosrpskih zločinaca. Njihovo topništvo ubijalo je u Sinju civile, uključujući i djecu. Unatoč tome, sa sinjskim Hrvatima, koji su, kao i danas, predstavljali ogromnu većinu, i u tim najtežim danima istovjetnu sudbinu dijelili su i njihovi sugrađani Srbi. Nikome od tih Srba u ta najteža vremena od njihovih susjeda Hrvata nije pala dlaka s glave. Bilo je pokušaja od strane "seoskih đilkoša", koji su svojim postupcima sramotili časnu uniformu Hrvatske vojske, da u Biteliću i još ponegdje maltretiraju građane srpske nacionalne pripadnosti, ali je sinjska gradska vlast promtno reagirala, zaštitila ih.

Zbog svega toga Sinjani i Cetinjani su tijekom četiri godine Domovinskog rata akumulirali toliki moralni kapital da se njihovi potomci imaju pravo time ponositi do kraja vremena. Drugi važni element je činjenica da su u sastavu 126. brigade branitelji srpske nacionalnosti bili uvelike nadzastupljeni u odnosu na brojnost njihove nacionalne manjine naspram hrvatske većine. Tada, u tim najtežim danima, podrazumijevalo se i bilo je svakome dobronamjernome jasno da ni Hrvati kao većina ni Srbi kao manjina nisu ni krivi ni zaslužni što im je rođenjem pridodana nacionalna pripadnost njihovih očeva. U vrijeme početka velikosrpske agresije i Domovinskog rata Srbima koji su ostali živjeti sa svojim većinskim susjedima Hrvatima bilo je puno teže. Ostajući u Hrvatskoj i prihvaćajući Hrvatsku kao svoju domovinu, za Miloševićeve sljedbenike bili su izdajice.

Oni su ostali tu, ostali po nacionalnosti Srbi, ali i politički Hrvati i kao takvi su i kroz 126. brigadu dali svoj doprinos obrani Republike Hrvatske. Što većinski korpus hrvatske većine mora uvažavati i time se ponositi. Ona manjina drukčije mislećih mora prihvatiti činjenicu da su Srbi na našem prostoru prisutni stoljećima. Manji dio među njima koji su bili perjanice velikosrpske agresije na Hrvatsku i velika većina instrumentaliziranih, koji danas za tim žale, više nisu u Hrvatskoj. Oni koji su ostali građani su Republike Hrvatske koji imaju svoje etničke, kulturne i druge specifičnosti, a koje povremeno javno predstavljaju, pa i kroz izložbu fotografija "Susreti na tromeđi".

Puno je primjera kroz koje se može isticati pozitivno zajedničko djelovanje Hrvata i Srba u cetinskom kraju. Evo jednoga primjera iz 1992. godine. U jednoj topničkoj bitnici u sastavu 126. brigade značajnu ulogu imao je borac srpske nacionalnosti koji je pristupio kao dragovoljac, stavljajući ključ u svoju obrtničku radnju od koje je živjela njegova obitelj. Poslije nekoliko mjeseci taj Srbin dolazi zapovjedniku i kaže da se mora demobilizirati jer mu je stiglo rješenje o porezu.

– Kakvo rješenje, zar si imao porezni dug? – upitao je zapovjednik.

– Nikakav dug nisam imao, sve sam očistio prije nego sam došao ovdje, ali stigao mi je porez za vrijeme otkako sam u brigadi – odgovorio mu je suborac.

– To ću ja riješiti – kazao je zapovjednik te je odmah sjeo u automobil i otišao do poreznika i upitao ih što to rade.

– Nemamo mi što pričati, on nije ugasio obrt i neka plati – osorno je odgovorio zapovjednikov sugovornik.

– Kad nećete na lijepe, ja znam kako ćemo problem rješiti – kazao je zapovjednik i krenuo od sobe do sobe pozivajući zaposlenike da napuste prostor jer će dovesti top i pucati u porezni ured. Kada je onaj što je na prve riječi odbijao bilo kakav razgovor vidio odlučnost zapovjednika bitnice da će doista učiniti što je najavio, brzo je promijenio ploču i poništio rješenje o nepripadajućoj poreznoj obvezi Srbina hrvatskog vojnika.

I tada je, kazuje i ovaj slučaj, bilo pojedinaca koji su se htjeli dokazivati "velikim Hrvatima" ne mareći kakvo će zlo napraviti drugima, naročito još ako su u pitanju osobe srpske nacionalnosti. Sinj je, međutim, imao sreću što su u to vrijeme dvije najvažnije dužnosti, onu predsjednika Općinskog odbora HDZ-a i gvardijana franjevačkog samostana i Svetišta Gospe Sinjske, obnašale istinske moralne ljudske veličine, Dušan Viro i fra Frano Bilokapić. Oni su samoprijegornim svakodnevnim postupcima na jednoj strani uzdizali moral hrvatskih branitelja, odlazeći k njima na prvu crtu bojišnice, a ujedno su sprječavali jastrebove koji su se željeli dokazivati nad nedužnima, daleko od bojišnice.

Ponosan tim sinjskim moralnim kapitalom, koji je zapravo nemjerljiv, potpisnik ovih redaka je ponosan što je bio predlagatelj da se fra Frani Bilokapiću posthumno i Dušanu Viri dodijeli visoko državno odličje. Predsjednik RH Zoran Milanović prijedlog je usvojio te su odličja uručena na posebnoj svečanosti u Sinju 3. kolovoza 2021. godine.