
Raditi u ugostiteljstvu, posebno u sezoni, znači raditi pod ritmom koji ne oprašta ni trenutak slabosti. Iza šanka ne prolaze samo narudžbe, već i karakteri uz prisutan manjak osnovne kulture. Svi koji su radili ljetnu sezonu znaju da je strpljenje ponekad važnije od svake druge vještine. Dvadeset godina u ugostiteljstvu nauči čovjeka svačemu, ali i potvrdi da neke stvari nikad ne postanu lakše.
Tonko Radomiljac, vlasnik splitskog kafića “Marčelina” smještenog uz središnjicu Gradske knjižnice Marka Marulića, svakodnevno kroz svoj posao proživljava sve nijanse ljudske prirode. Na TikToku, pod imenom Mauriciocs12 s dozom humora dijeli anegdote iz svog života iza šanka – a iskustava mu, kako kaže, ne nedostaje.
- Čuo sam i vidio sve! Ipak, nakon toliko godina, najviše me i dalje uzrujaju gosti koji konobara dozivaju kao da je životinja – zviždanjem, pucketanjem prstima, dozivanjem ‘alo momak, alo’. To je stvar kulture. Ne možeš ući u ugostiteljski objekt i ponašati se kao da si u svom dnevnom boravku. Doma možeš kako hoćeš, ali ovdje? To je prestrašno! Žalosno je da takve stvari ljudima uopće treba objašnjavati - kaže Tonko i priznaje kako mu posebno smetaju oni koji podižu noge na stolice.
Gnjave i turisti
Kako se sezona bliži, posao postaje sve intenzivniji. Gužve rastu, ritam ne posustaje. Strpljenje postaje valuta koju svaki ugostitelj troši brže nego što bi htio, a gosti – domaći i strani – donose svoja različita očekivanja, navike i ponekad nerealne zahtjeve.
- Turisti su, pogotovo nakon korone, postali mnogo zahtjevniji. Očekuju vrhunsku kavu – i dobiju je. Ali gledaju svaki detalj, sve im mora biti savršeno. Kod domaćih je drugačije, znaju što očekuju, jednostavnije je. Ali i među jednima i drugima ima svega - navodi Tonko.
S dolaskom sezone, ritam rada u kafiću se pojačava, a tolerancija i umijeće komunikacije postaju ključ opstanka. Radni dani počinju rano, pripremom štekata i kavom za prve goste koji ga već ujutro čekaju.
- Navikao sam se da me dočekuju čim otvorim. Nema ljutnje, to je dio posla. Skuham prvu kavu i nastavljam slagati štekat - priča Tonko, dodajući kako ga daleko više od umora smeta nepoštovanje.
Detalji su važni
Posebno je ponosan na detalje koji “Marčelinu” izdvajaju iz mase: šalice koje su ručno birane, poseban dizajn, kao i kamene podmetače koji zadržavaju toplinu kave.
- Htio sam nešto što ljudi nigdje drugdje neće vidjeti. I to gosti primijete – šalicu često kupe kao suvenir - kaže.
U “Marčelini” se pazi na sve: od kvalitete kave do ponude nekoliko kultnih koktela, a cijene su, ističe, prilagođene domaćima. Espresso stoji 1,50 eura, velika kava s toplim mlijekom 2 eura. Unatoč upitima turista za doručkom, “Marčelina” ostaje kafić.
- Mi smo kafić, a ne restoran. I to gostima otvoreno kažemo - objašnjava Tonko. Ima i situacija koje ga, kako kaže, izbace iz takta. Jedna od njih je tipična scena kod naručivanja kave.
- Sjednu dva gosta, konobar ih pozdravi, a jedan kaže: ‘Može meni Colu’, a drugi odmah za njim: ‘I meni isto jednu veliku s toplim.’ Kako? Jednom stolu Cola, a ovdje kava. Kako? Događa se svakodnevno i svaki put me iznova šokira.
Radno vrijeme jasno je definirano – kafić radi do 23 sata. Nakon naplate računa, gosti mogu ostati i dovršiti svoje piće, ali više nema narudžbi.
- Konobarica će to uredno naplatiti, ali daljnje posluživanje prestaje. To se zna - govori.
Uz sve izazove, Tonko priznaje da ga sitnice drže motiviranim i vraćaju mu osmijeh na lice. Jedan mali ritual posebno mu je prirastao srcu:
- Svakoga dana jednoj djevojci ili ženi stavimo mini šalicu ispod šalice za kavu. Kada je pronađe, dobije gratis kavu.
Za kraj, poručuje:
- Postoji mnogo načina da dozoveš konobara. Ali zvižduk? Pa nismo mi psi... Digni ruku i lijepo ga zamoli. Ako vidiš da je konobar sam i radi u gužvi, doći će čim bude mogao. Nije riječ o zanemarivanju!
Ugostiteljstvo je težak posao, često podcijenjen i nepriznat. Iako gosti vide samo brzinu usluge, ne vide sati stajanja kao i niz problema koji se rješavaju u hodu. Konobari nisu ni strojevi, ni kućni ljubimci.
Komentari (0)
Komentiraj