Objavljen je natječaj za Ulicu Hrvoja Vukčića Hrvatinića i proglašen najbolji rad. Struka po gradu šapće: je li moglo više dizajna u tako važnu ulicu, granicu s Dioklecijanovom baštinom, je li se mogao ostaviti zeleni pojas uz zidine kao oznaka budućim generacijama koje bi mogla poželjeti "upustiti" taj dio i pokazati istočne zidine u punoj visini, je li za tako važnu površinu dovoljno samo ovakvo, gotovo komunalno rješenje: kamene ploče - stablo - klupa, je li kamen uopće najbolji parter kad se zna kako je lomljiv pod vozilima, da mu svaka fleka smeta, da bi u današnje doba trebao biti rezerviran isključivo za pješačke zone, pa i jesu li te pločice dodatno šarenio u pojasu oko Palače: na Rivi je tehnobeton, kod Zlatnih vrata je asfalt i crne ‘Podreccine‘ ploče, a u Hrvojevu će sada bijeli saliž od sitnijih ploča...
I što je sa dizajnerskom intervencijom arhitektice i povjesničarke arhitekture dr. Ane Šverko; ovaj je rad bio prvi koji je "razbio" vladavinu štandova u Hrvojevoj, objavljen je na naslovnici uglednog Orisa, otvorio je pasaž u Nepotovu ulicu kroz antički zid – koji je godinama zaključan, a u pobjedničkom radu prepoznatljiva metalna ograda prikazana je – kamenim zidom?
Kad već nije bilo veće rasprave, a na natječaj se javilo samo osam arhitektonskih biroa (za trg u Čakovcu 25 prijava!), uz to što je predsjednica Hrvaske komore arhitekata poslala dopis u kojem upozorava da natječaj nije proveden po pravilniku - neka ova pitanja budu tema struci za neke daljnje rasprave od kojih će biti malo vajde. Kao i obično, sada je kasno. Ide Hrvojeva na javnu nabavu: po javnoj nabavi tariguz za Banovinu po javnoj nabavi najveća ulica uz Dioklecijanovu palaču.
No, ovdje bismo željeli ukazati – posljednji put – na definitivni kraj doba granitnih kocaka koje su nekoć obrubljivale granicu Dioklecijanove palače, a novom intervencijom u Hrvojevoj, sasvim će nastati.
Stariji će se sjećati kako je cijela kontaktna zona UNESCO-ove povijesne baštine bila pokockana, čak i čitava Tartaljina ulica, pa sve do Dobroga. Mlađi će i danas pod nogama vidjeti takve kocke – slagane na ventulu – u starim, ušminkanim talijanskim gradovima. A i druge svjetske metropole, poput Praga, ljubomorno čuvaju svoje kamene kocke, posebno u zonama smirenog prometa, što je pojam koji bi Split tek trebao upoznati.
Naime, te kocke su sjajan urbani kompromis – omogućavaju pješačku zonu ali i pristup vozilima, recimo stanara, interventnih vozila i opskrbe. Ne treba ni posebni znak: kad te u autu počne drmusati, moraš usporiti. Te se kocke lako skinu i vrate kad se mijenjaju instalacije pod zemljom, čime se izbjegava naša legendarna krpačina i "druga ruka" slaganja kamena koja je obično katastrofalna.
I sad kad se opraštamo sa zadnjim granitnim kockama, nešto im moramo napisati kao neki sivi memento. Već odavno skinute su one golemi kiklopski "pločuni" od sivoga "brusuja" iz Rokove kale, takve su preživjele samo u Šegvićevoj na Toču i u Varoškome prilazu. Sada su na redu i male, simpatične, vješto složene plebejske ploče, koje se bacaju kako bi ustupile mjesta patricijskom, skupom kamenu.
A tko poželi vidjeti kako su izgledale, ostat će mu Križeva kala, dok se ne sjete i nju "polipšat". Najveću slavu konce slagane "u ventulu" doživjele su u Rimu u 16. stoljeću kad je papa osobno - graditelj Siksto V. - naredio da se sve glavne rimske ulice prekriju porfirnim kockama koje su otada prigodno nazvane "sanpietrini".
Ove su kocke imale i prevratničku važnost jer su postajale glavna rukobacačka municija revolucionara u uličnim borbama s državnim mundirima. Da nije bilo kaldrme tko zna li i uspjela Francuska revolucija, ali i studentska buna iz 1968. kad je skromna granitna kocka bila jedina ilustracija na ustaničkim plakatima.
Šteta je što Split tako lako briše povijesne slojeve. I ove kocke su jedan od njih, kaldrme su dio gradske memorije i ne sasvim beskorisne kao sniježni, manekenski kamen. Čak i kad se malo rasklapaju - jer ih ljudi ne održavaju discipliniranima - pa između njih nikne travica, ili se nastani insekt, oni su trag života u opustjelom gradu.
I u porijeklu imaju pismenu potvrdu vrijednosti; obje su iz grčkog, pa dok petros znači samo - stijena, naš ubogi kalós drómos znači – lijepi put. Koliko je to istina i kako su te kocke lijepe, dokazat će nam i fotogalerija našeg Toma Dubravca, snimljena prije velikog primodernavanja Hrvojeve.