Kafići su donekle vratili promet, ali u restoranima je druga priča. Kuku lele, tuga i žalost, muka nad mukama, propast posla, eto kako na postkorona razdoblje u novom normalnom svoj radni ritam opisuju podmarjanski vlasnici restorana.
U isto vrijeme lanjske godine u splitskim se ugostiteljskim objektima već tražila sjedalica više. Gostiju je već bilo more, uživali su u spizi, mljackali fino nad delicijama, degustirali. Konobari su trčali s punim tanjurima preko šetnice Rive, od stola do stola štekata, preko bašta i terasa. Vozili slalom oko šetača, domaćih i gladnih turista. I svi smo tada govorili kako grad "vonja" na pečene lignjice, ribice, pomfrit, na kužinu punu svega.
Ove godine nema nit pjata nit mirisa. Štekati su prazni, u nekim objektima dnevni inkas, čuje se...