Kakvo nam je vrijeme došlo, dosta bi se svita moglo početi priklanjati ovakvom načinu života, već ih je ionako puno na splitskim ulicama. Može se očekivati da će im broj, s obzirom na skup život i mizeriju od mirovina, sa zimom, s računima za struju, postati još veći. Nevolja se ne zove, ona dolazi i sama.
Ljudima iz naše priče uselila se u penziji, u trenucima kad bi trebali mirno uživati u plodovima svoga rada. Ali umjesto da miruju, oni svake večeri, kad mladost počne izlaziti u provod, a stariji se spremaju za počinak, izlaze van. Odlaze na prazne splitske ulice, ne radi ugodne večernje šetnje, nego radi preživljavanja. U posao. Obilaze kontejnere, prebiru po smeću. Traže sve što opet može poslužiti. Sve što se može prodati daje se nakupcu, svom "zovi čoviku". Svaki od njih ga ima. Jeste li primijetili da ih je na splitskim ulicama sve više? Jedno su se vrijeme bili povukli, ali onda su opet nahrupili svom snagom. I ne traže samo boce, nego i odjeću, razne predmete, lako prenosive komade namještaja, sve...
Lako ih je prepoznati, s kolicima za kupnju natrpanih vrećama, u mukotrpnom obilasku svojih zona. Neugodno je, tužno i mučno gledati starost dok kopa po smeću, dok s ručnom lampadinom ili onom prikačenom na čelo, s dugim štapom na koji je nabodena improvizirana oštra ručkica, pikaju po vrećama. Zaboli te srce od toga. Što se njih tiče, više im nije neugodno. Niti gledaju tko ih gleda, niti ih zanima ima li koga u blizini. Njima je bitno preživjeti od prvog do 31. u dugom mjesecu. A s ovakvim penzijama kakve danas umirovljenici najčešće imaju, to ne mogu. Matematika je surova, ne možeš je zadovoljiti, ni onda kad ono jada od penzije rastegneš do pucanja.
– Svaku sam večer u hodu, Blatine, Split 3, gore onaj dio iznad di su obiteljske kuće. To su bolje pozicije, tu ima ljudi s boljom plaćom, tu su i nekadašnji vojni stanovi, vidi se po njihovom smeću, onome što ostavljaju oko kanti. Dobre su zone i Gripe, Firule, Zenta, Bače, sve to di goni turizam. Sve te zone di su veliki, skupi kvadrati su mete nas šta obilazimo. Idem svaku večer, sam ili sa ženom, jedino izbjegavam kad je velika kiša. U jedan kontejner uđe žena, u drugi ja... Vatam samo navečer, ali sve je više ljudi koji i priko dana idu na otpad, i sve su mlađi i mlađi. Kako zamirit nekome, kriza je velika i bit će još gore. Niko tu nije doša jer mu je dosadno u životu, nego iz potribe. Aj ti promisli kako ćeš preživit s 430 eura, kako platit račune, spizu... A radio sam cili svoj život, uplaćiva staž i sad skapavam jer nemam nikoga svog da mi pomogne – kaže nam splitski umirovljenik, 72 su mu godine, uredno obučen, ma kao da ne ide na kontejnere, nego na nedjeljnu misu.
Vidi i taj čovjek da neki sasvim fino žive, turista ima na sve strane, dižu se zgrade, kupuju se auti, ide se na skupe večere. Ali na penzionere, i to one koji imaju manje od 500 eura, svi su zaboravili. Njima je večera ona kockica lošeg njemačkog margarina iz trgovačkog centra i hladno pecivo koje je na akciji poslije osam sati navečer.
Nikada gladan, nikada žedan, ali ...
Često putem viđamo i postarijeg, pristojnog, ljubaznog starijeg muškarca. Pogledi su nam se počeli susretati nakon nekog vremena, onda smo se počeli i javljati, usput onako ležerno razgovarati. Radio je cijeli život, nikada gladan, nikada žedan. A onda je došlo vrime od starosti, s njom i sve manja mirovina. Onda je, kaže, shvatio da će neke navike naprosto morati maknuti od sebe. Recimo, kavu u kafiću, koja mu je postala teški luksuz.
– Zamisli ti to, luksuz ti postane kava u kafiću i novina, da onako baciš oko. U jednom trenu shvatiš da ne možeš više to plaćati ka šta si radija cili život. Imaš opciju kruv, spiza ili kava, nešto moraš maknit. Eto dokle ka penzioner s ovom hebenom penzijom stigneš. I onda staneš razmišljat kako se izvuć. Kontejneri za smeće ti se nametnu kada vidiš i druge. Pa nećeš, pa te sram. A onda kreneš jednom, prvi je put najteže, misliš svi te gledaju, svi te žale. A nije tako, ima puno ljudi koji priđu i kažu: "Barba, evo ovde ima nešto ako vam može poslužit." Ili: "Еvo boca, šjor." Ili kažu: "Evo vam nešto novaca, mogu li vam tako pomoći?" Hvala, sinko, ali ja nisam prosjak. Ja samo oću popit kavu u kafiću, da vidim okolo i druge ljude, da pričam s njima, da se osjećam ka čovik koji to sebi može darovat. I zato iden na kontejner, na posal. Nije lipo, ali je tako. Uvik će se u smeću nešto nać, ljudi ni ne znaju šta sve bacaju. Neki se zajebu, a ima i obijesnog svita, svega tu vidiš. Od nove robe s etiketom, vridne, nikad obučene, do raznih aparata koji rade cakum-pakum, ja prova doma – kaže nam naš sugovornik, ima 76 godina.
Najmanje voli ukopne kontejnere, kod njih, kaže, ne možeš dohvatiti rukom kesu ka čovik. Ili je protresti da vidiš šuška li nešto obećavajuće u njoj. U ukopni samo možeš upasti ako si nepažljiv, možda nikada iz njega više ni živ ne izaći, i sutra ćeš postati tužan naslov i priča u medijima. Na sreću, ima još uvijek puno starih dobrih metalnih kontejnera, onih što najviše plate glavom kada Hajduk izgubi. Ti što ih pale nemaju pojma koliko te večeri rastuže ljude koji ih obilaze. S razlogom ih obilaze.
– Kako bi ti reka, nisam ja gladan. Imam sve i za obuć, kad si star, ne triba ti puno. Nije mi ni zima. Ali opet sam tužan jer san nekada moga lipše živit, imat tu sitnu malu stvar, tu kavu u lokalu. Nisan to tada ni cijenija toliko. Nisam razmišlja tada kako će mi to jednom biti nedostižno. Ove male mirovine degradiraju nas ka ljude. Naprave ti granicu u životu, ne vidiš je, a stalno je oko tebe. Svugdi. I tako, prelomija san, svaku večer iden na posal. Ako ništa drugo, skupim boce, prodam i imam za sist. Jel ti triba pločica? Eno ih gore dvi kuće iznad, neko ih je bacija, glanc nove, stoje već tri dana, niko da ih uzme, ili im ne tribaju ili ih je sram pokupit. Mene ne bi bilo sram, ali nemam ih kako uprtit. Ali ako ti triba, uzmi, šteta ih bacit, baš su moderne, top – kaže on nama i ode dalje u potragu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....