Bez sumnje se može reć kako splitska stara jezgra, a posebno Get, nikad u svojoj povijesti, od naseljenja Salonitanaca koji su počeli rastakat Dioklecijanove zidine, nije izgleda ovako dobro. Sanirano, restaurirano, očišćeno, nakićeno. To mu je dar turizma. I privatne inicijative.
Ono šta je Grad treba napravit apsolutno zaostaje. Ako izostavimo državne i crkvene velike investicije u obnovu katedrale, Peristila, bedema, kojima bi se s kojin euron priključiva i gradski proračun.
Ali pod, kameni pločnici po kalama i pjacama, čista su strava i užas. Ne da se ne minjaju kad popucaju, nego ih se niti ne može izgratat da nisu klizavi ka ulje kad padnu dvi kapi kiše. U podzemlju, vodovod i kanalizacija su u raspadu, puštaju na sve strane, a kakva je voda, bolje i ne pitat. Po arji je još gore: iljade kabela i žica, od kojih baren polovica desetljećima ne funkcionira, razvučeno je po starin fasadama.
Ali pustimo sad to, to su sitnice koje Grad neće i ne zna riješit. Točno dijagonalno od Geta – jugoistočni kvadrant Dioklecijanove palače čak je i za splitske prilike totalno nenormalno misto. Da apsurd bude veći, kad je izgrađen, kad se car uselija u Palaču, taj je kvadrant bija najkićeniji i najvridniji, jer je bija stan samoga Dioklecijana. Stoljećima kasnije, u naše doba, Splićani su taj kotac prozvali odvratnin imenon, koje mu, nažalost, sada najbolje pristaje – Kenjara.
Sramotna kalvarija
A Lukačićeva i Severova koje ga čine bile su jedne od ulica srednjovjekovnoga Splita koje su nekin čudon – bez temelja – izgrađene na tankin svodovima Dioklecijanovih podruma i pravi su znanstveni dokaz da Split nikad nije pogodija veći potres: jer da je, njih sigurno ne bi bilo.
Te su kuće priživile do šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad su srušene u akciji domaćih arheologa i kolega in Amerikanaca. Iz više razloga: da bi se otvorija antički južni zid, da bi se olakša pritisak na Podrume i jer nije bilo šoldi, a vjerojatno ni tehničkih mogućnosti da se te stare višekatnice saniraju kako triba.
Od tad jugoistočni kvadrant proživljava svoju sramotnu kalvariju, jer se u splitskome stilu onde svašta planiralo, a ništa se nije napravilo: od apartmana za gostujuće ugledne goste grada i Sveučilišta iz svita (profešure, likare, kulturnjake, akademike), do laganih zgrada u kojima bi se smistija nekakvi muzej, govorilo se antike, koji mi nemamo iako smo posli antike u istoriji bili više-manje nebitni. Sve bi se to pripojilo na Dioklecijanovu blagovaonicu – triklinij, koji je rekonstruiran u temeljima.
Ali kad tamo dođete, a niko van nije reka o čemu se radi i di ste, ne bi nikad pogodili. Posrid te nesritne ledine usrid Palače prolama se rupetina iz koje raste korov i stabla, u koju se hitaju škovace i sliva se voda. Priko buže rastega se most priko kojega možete prić samo ako ne gledate na čemu stoji. Na par greda koje samo šta nisu ispale.
Sve okolo zaliveno je betonon i dok je dugo u Palači gladac, onde je prava kenjara i jadac. Pa ni imena nema ta Judina ledina, osin ovoga sramotnoga! Iz Muzeja grada kažu kako će Podrume sanirat, a šta će bit od onoga gori, ovisi o Gradu i konzervatorima. Čini se da smo došli do izvora problema.