Josip Cvitković u splitsku je "Čistoću" došao sa 17 i pol godina. Danas ima 59 i iza sebe 41 godinu staža. Mario Brstilo ondje je deset godina, a posao je pronašao u jednom od najtežih razdoblja svoga života. Ovo je priča o njima – o buđenjima prije zore, paklenim ljetnim vrućinama, uskim splitskim ulicama i svemu što su tijekom godina pronalazili u smeću.
U 3.15 ujutro Split još spava. Ulice su prazne, svjetla u stanovima pogašena, a tek za nekoliko sati zazvonit će prvi alarmi. Josip Cvitković tada ustaje. U četiri je već za volanom kamiona "Čistoće". Tako izgleda njegov radni dan danas. Tako je, uz bezbroj promjena koje su se u međuvremenu dogodile, izgledao i velik dio njegova života. Počeo je u svibnju 1985. i ostao do danas.
– Nisam išao u školu. Ispisao sam se iz srednje i onda sam došao u "Čistoću" kao obični radnik, iznosač. Nije bilo kontejnera. Bile su one kante i puno manje otpada. Nije još bio raširen turizam, ništa se nije odvajalo. Bilo je lako. Kasnije sam upisao večernju školu i završio za vozača – kaže Josip.
Mnogi danas poslove mijenjaju kao čarape. Josip nije.
– Meni je bilo dobro! Da mi nije bilo dobro, ne bih cijeli život tu ostao.
Njegov radni dan završava oko 11 sati. Dolazi kući, ruča, a poslijepodne obično odspava dva sata. Nakon desetljeća provedenih u ritmu u kojem dan počinje u tri sata ujutro, na pitanje je li teško ustajati usred noći odgovara:
– Meni nije. Ja ne znam kako je drugima. Posao je posao i treba ga napraviti.
No Josipov posao nikada nije bio samo upravljanje kamionom.
– Ja vozim kamion i pazim na ove svoje ljude, radnike.
Upravo će se ljudi, dok razgovaramo s njim, stalno vraćati u priču. Iz njegovih se odgovora vidi da njegov posao nisu činili samo kamioni, rute i ranojutarnja ustajanja, nego prije svega ljudi s kojima je dijelio radne dane. Kolege, radnici i oni za koje je, kako kaže, trebalo paziti.
Meci, zmije i novčanici s tisućama eura
Za četiri dana u jednoj se obitelji nakupi gomila smeća. A što je tek sve prošlo kroz Josipove ruke u četiri desetljeća rada? O tome bi se, bez pretjerivanja, mogla napisati knjiga. U smeću je pronalazio "sve i svašta" – od oružja i streljiva do novčanika s tisućama i tisućama eura.
– Bilo je oružja, metaka, čak i zmija. Nailazili smo na stvari koje ondje nikada nisu trebale završiti.
No među svim tim neobičnim pronalascima, jedan se izdvaja.
– Zvala nas je jedna uznemirena gospođa. Rekla je da je čisteći kuću slučajno bacila cijelu ušteđevinu u smeće. Ne znam koliko je točno bilo novca, između deset i petnaest tisuća eura. Kopali smo po kamionu. Satima tražili i na kraju našli. Novac je vraćen vlasnici.
Presretna što je ponovno došla do svoje ušteđevine, gospođa im se na kraju i odužila.
– Svi sretni i zadovoljni – kratko će Josip
Najbolje godine? ‘Prava ekipa‘
Kad Josipa pitate što mu je u poslu najvažnije, nema velikih riječi.
– Imaš svoj teren, odradiš ga kako treba i miran si.
U 41 godinu staža stane puno ljudi i uspomena, ali Josip posebno pamti razdoblje između 1995. i 2015. godine. Svih tih godina, čini se, u najljepšem sjećanju nisu mu ostali ni kamioni ni rute. Ostali su ljudi.
– Bili smo prava ekipa. Dva radnika u smjeni, dobri odnosi i ljudi "prva liga".
A kakav je Josip kolega i radnik, najbolje znaju upravo oni koji su s njim proveli godine na poslu. Jedan od njih je Roko Zović, njegov nadređeni.
Roko je deset godina bio Josipov poslovođa u transportu. Za njega ima vrlo jednostavan opis: "Kad zagusti – zoveš Joku."
– Joko je onaj tip radnika kad se nađeš u problemu pa imaš džokera na putu. Bilo je još nekoliko takvih ljudi – naglašava Roko. Ali kada bi nastao problem, znalo se na koga se može računati.
– Kad god zagusti, Joke je bio tu.
‘Ako kaže da je napravljeno..‘
– Pouzdan je na terenu. Znaš da će teren biti odrađen kako treba i da će realno prenijeti priču s terena – ako ima problema, da se nešto riješi. Drugim riječima – Josipu se vjerovalo.
Jedan od nesvakidašnjih zadataka stigao je 2017. godine, kada je "Čistoća" dobila zahtjev za prikupljanje otpada s velikog broda. Za posao su organizirana dva vozila, Greifer i Smetlar, a za volanom Smetlara bio je Josip.
Otpad se s broda ubacivao izravno u Greifer, koji ga je potom dizalicom prekrcavao u Smetlar. Kada bi se vozila napunila, otpad bi odvezli na obalu, ispraznili ih i vratili se po novu turu. Josip je zbog tog zadatka privremeno smijenjen sa svoje uobičajene rute.
– Kad god je trebalo, išao je. Bez velike priče – kaže Roko.
Dok Josip uglavnom sjedi za volanom, Mario Brstilo jedan je od onih koji su stalno na nogama. Mario je iznosač. U "Čistoću" je došao 1. travnja 2016. godine. Život ga je doveo.
– Bio sam u teškoj financijskoj situaciji, dijete mi je bilo bolesno. Prijatelji su mi željeli pomoći pa su me preporučili "Čistoći".
A kada ga pitate kakav je posao, nema uljepšavanja.
– Posao kao posao, jednostavan, ali težak. Najteže mi pada lito. Pržimo se na suncu. Pakleno je, ali izdrži se. Mora se.
U te dvije rečenice stane gotovo cijela filozofija njegova posla.
Jer grad ne prestaje stvarati otpad kada temperatura dosegne 40 Celzijevih stupnjeva. Netko ga mora pokupiti.
‘Nema čega nema‘
I Mario je tijekom godina u spremnicima vidio sve i svašta. Za 10 godina koliko je proveo na terenu kroz ruke su mu prošle tone i tone odbačenih stvari. Tuđih odbačenih stvari. Teško da bi ga nešto moglo iznenaditi.
– Nema čega nema. Bojleri, lavandini, WC školjke, uginule životinje... Najgore je ljeti. Mirisi su intenzivniji, otpad brže propada, a i fizički je teže.
Upravo taj dio posla malo tko sa strane može razumjeti.
– Mislim da ljudi ni ne znaju koliko je težak ovaj posao. Oni ne vide što mi radimo na 40 i više Celzijevih stupnjeva. Ne vide koliko puta radnik mora izići iz kamiona, podignuti spremnik, isprazniti ga i vratiti se. Vide samo kamion koji im je blokirao cestu. A taj kamion koji na nekoliko minuta zaustavi promet često postane i razlog za nervozu.
Netko ide na posao, kasni, pa trubi. A što ćemo mi... Ako je ulica uska, moramo se snaći. Ako promet nekoliko minuta stoji, posao svejedno treba završiti.
Ipak, Mario se ne ljuti kad netko izgubi strpljenje.
– Svega smo se naslušali, od pohvala do vrijeđanja i prijetnji... Ne znam, možda bih i ja bio takav – naš sugovornik pokušava ih razumjeti.
U svom tom metežu na cesti vozač i iznosači moraju funkcionirati kao ekipa. Josip to dobro zna jer je prije nego što je sjeo za volan i sam radio kao iznosač. Takvo je tada bilo pravilo u "Čistoći" – budući vozač najprije je morao proći posao ljudi koji stoje straga na kamionu.
– Tek kad iz prve ruke osjetiš što taj posao nosi, znaš kako im sutra, iz vozačke kabine, možeš olakšati.
A pomoć ide u oba smjera.
– Mi iznosači smo njima oči i uši na cesti. Kad se kamion mora izvući iz nekog nezgodnog prostora, a vozač ne vidi mrtvi kut, mi smo tu da ga usmjerimo i pazimo da može sigurno proći. Nekako smo se našli, povezali i odgovorno napravimo svoj dio posla. Jedni drugima čuvamo leđa. Guramo tako zajedno – govori Mario.
A "guraju" godinama – kroz ljetne vrućine, promet, uske splitske ulice, prepune spremnike, dobre i loše dane, pohvale, psovke i trube. I kroz sve ono što većina ljudi ne primijeti jer je najvažnije samo da je ujutro smeće ispred njihove zgrade odneseno.
Tri branitelja u istoj ekipi
Možda taj osjećaj zajedništva i oslanjanja na čovjeka pokraj sebe Mario nosi još iz nekih drugih vremena. Malo tko od ljudi koji ga danas susreću na splitskim ulicama zna da je nekada nosio sasvim drukčiju odoru. Gotovo tri godine proveo je u Domovinskom ratu. Od 1. lipnja 1991. do 2. travnja 1994. bio je pripadnik 141. brigade, Prve splitske dragovoljačke bojne. A danas radi s dvojicom kolega iste generacije. Sva trojica su branitelji.
Različitim su putevima stigli u "Čistoću" i iza sebe imaju različite životne priče, ali desetljećima dijele iste ulice i posao koji grad uglavnom primijeti samo kad nije obavljen.
Ovo nije još jedna žalopojka o pretrpanom Karepovcu, o glomaznom otpadu, ni prljavim splitskim ulicama tijekom sezone. Ovo je priča o ljudima koji su velik dio svoga radnog vijeka proveli čisteći za nama.
O Mariju Brstilu, koji već deset godina po splitskim ulicama nosi ono što drugi odbace. Čovjeku koji je gotovo tri godine proveo u Domovinskom ratu, a danas na četrdeset stupnjeva prazni spremnike dok iza kamiona netko nestrpljivo pritišće trubu. I koji će na sve to samo odmahnuti rukom i reći: "Izdrži se. Mora se."
O Josipu Cvitkoviću, koji svih ovih godina nije znao za bolovanje, kojega su na godišnji odmor, kako sam kaže, morali tjerati i kojemu se ni danas ne žuri u mirovinu.
Nakon četiri desetljeća teško je procijeniti što bi se još trebalo dogoditi da Josipu Cvitkoviću dosadi "Čistoća". "Čistoća" je u međuvremenu postala velik dio njegova života. Ondje je došao kao dječak. Ondje je pronašao svoju "pravu ekipu". Gledao je kako se mijenjaju kamioni, sustavi, grad i ljudi.
I još uvijek ustaje u 3.15. Josip Cvitković iza sebe ima 41 godinu rada. Tisuće ranih jutara. Bezbroj kilometara. Tone otpada. A možda je najbolji sažetak njegova radnog vijeka stao u četiri riječi koje je izgovorio njegov nadređeni:
– Kad zagusti, zoveš Joku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....