Dvadeset i šest godina nakon taracanja brda počelo je uređenje Žnjana, ali od toliko zaslužnika, čovik ne zna kome bi obisija medalju oko vrata. Usut će se 45 milijuna eura u gradsku plažu, najveću na istočnoj jadranskoj obali i neka Split ima najveće i najskuplje kupalište – i zaslužija je nakon toliko čekanja – ali grubo je čut da se to predstavlja ka najveća i najvažnija investicija u novijoj gradskoj povijesti!
Čuj, plaža pa ozbiljna investicija! U praćakanje! Umisto u razvoj i zapošljavanje. Zato triba bit pošten i reć – ulažemo milijune u zabavu. A i to nan triba jer više i nismo nego grad zabave. I to samo litnje.
Nego, među pustin fališama zaboravili smo na čovika koji je prije 26 godina bija neizbježan u rađanju Žnjana. Inženjera građevine Jakšu Marasovića, osebujnoga i okretnoga šefa komunale u mandatu gradonačelnika Ivana Škarića, koji je upravlja bageriranjen.
Jakša, svi su vas zaboravili, ali mi nismo!
– Ja volin šta su me svi zaboravili, ne zoveš valjda za izjavu?
Je oko Žnjana...
– Aaajme (psovanje i beštimanje op.a.), pa šta oćeš? Ja jesan pripametan priko svake mire, ali ne mogu se baš svega sićat!
Grad je sve platija
Evo mi nešto pričali pa zaključili da je država sredila Žnjan!
– Hahahahahaha, jeste vi popi*dili?! Država je bila u vidu Rojsa, on je ravna ono po sredini, Jure Radić (bivši ministar graditeljstva op.a) ga je bija posla. Ali sve je Grad platija i to u omjeru jedan prema šest, sedan.
Aj nan ispričajte kako je to bilo.
– Šta? Pišeš knjigu jer ovo ne može stat u dvi riči...
Ma može.
– A šta me gnjaviš. Žnjan je nasta nasipanjen šute i materijala od iskapanja za Mediteranske igre i gradnje Splita 3.
Znan.
– Ma znaš ti (psovanje, op.a.). To je bilo odlagalište otpada koje bi se ko zna kad uredilo da nije papa Ivan Pavao II. triba doć u Split. A papa je doša za moj rođendan 4. listopada, a ne za tvoj. Znaš li koliko smo imali vrimena za od brda stvorit ledinu koju sad vidiš.
E?
– Dva i po miseca! To niko na svitu ne bi moga, a mi jesmo. Nije bilo nikakvoga prijašnjega plana ni projekata, nego se projektiralo u hodu, IGH je to radija. A niko od izvođača nije ima ugovor prije, nego su na moju rič radili i sa svima su naknadno sklopljeni ugovori, i Grad je sve platija. Ko je smija komplicirat, to je bilo od nacionalnoga interesa.
Koliko smo platili?
– E čekaj, oko 120 milijuna kuna (16 mil. eura, op.a), za to smo digli kredit na deset godina. Počeli smo u sedmi misec, a papa je dolazija u deseti misec. Bili smo tamo danonoćno. Grad je uredija prilaze od strane Zente, Duilova i odozgor, sve ceste po platou, onda sve plaže i školjere, kamene krune, valobrane. I ništa nije propalo niti se raspalo, jel’ tako?
Na Žnjanu je uređeno oko 220 iljada kvadrata. Znači Grad je uložija 140 milijuna kuna, a država između 18 i 20 milijuna. Onda san vidija Rojsa u Saboru i kaže da će nas sve tužit jer nije plaćen, tražija je puste milijune, stotine. A ja mu govorin: “Po mojoj procjeni to ti je vridilo 18, 20 milijuna. To je sve šta mo’š dobit.” A Rojs kaže: “Dobro je i to!”. Šta je s tim dalje bilo, ne znan.
Na Žnjanu dalje ništa nije bilo.
– E kad su se umišali političari... Sve dok nije Andro Krstulović Opara pomaka stvari s mrtve točke, potira one “ilegalce”, naručija projekt i pripremija teren za Puljka.
Šta van se čini od novoga projekta, jel’ skup?
– Ne znan ti ja ništa o tome.