Frane se svim srcem bori za mlađeg brata: ‘On nije samo dijagnoza. Pošaljite ga na Rab, jedino su mu tamo pomogli‘

"Tisuću priča, isti sustav, isti ishod – između bolesti, institucija i pravosuđa izgubio se čovjek.", naslov je maila kojim nam se obratio 28-godišnji mladić sa splitskog područja. Želja mu je da ukaže na težak položaj svog brata koji je osoba sa duševnim smetnjama.

Prije mjesec dana je uhićen i odveden na splitske Bilice, nakon čega se njegov stariji brat Frane odlučio obratiti medijima potresnim pismom. Pozvali smo ga u redakciju kako bi nam ispričao sve što misli da javnost treba znati.

– Zovem se Frane, imam 28 godina i želim ispričati još jednu priču o životu unutar sustava. Sustava u kojem sam i sam na neki način bio, ali sam imao mogućnost izbora. Danas govorim o svom bratu koji ima 22 godine, čovjeku koji se cijeli život bori sa psihičkim poteškoćama i ADHD-om, a za kojeg imam osjećaj da su ga godine pogrešnih pristupa, neuspjelih pokušaja liječenja i prebacivanja odgovornosti između institucija dodatno obilježile – kazao nam je mladić koji je sa 73-godišnjim ocem došao u redakciju.

Zbog zaštite psihički oboljele osobe, nećemo objavljivati puno ime i prezime oca i brata. Franin mlađi brat od najranijeg djetinjstva prolazi kroz različite ustanove. Kako nam Frane priča, njegov brat bio je izrazito aktivno i teško kontrolirano dijete.

– Godinama tražimo pomoć, a danas se pitam tko će preuzeti odgovornost. No jeste li se ikada osjećali kao da ne pripadate ovom svijetu? Kao da ste izvan mase, dok svi oko vas upiru prstom u vas?

Taj osjećaj moj brat nosi gotovo cijeli život. I sam sam iskusio osjećaj odbačenosti od društva i zato mogu barem djelomično razumjeti kako se osjeća. Ali moj brat nije bio odbačen samo od društva.

Prema našem obiteljskom iskustvu, često smo nailazili i na nerazumijevanje zdravstvenih ustanova, psihijatara i socijalnog sustava – kaže naš sugovornik koji sa zaručnicom živi na području Splita.

Njegov brat uhićen je prije mjesec dana zbog prijetnje nožem medicinskim djelatnicima koji su na područje Trogira došli na intervenciju nakon poziva oca koji živi s mlađim sinom.

– To je bilo predvečer, popio je punu šaku tableta i ja sam pozvao Hitnu pomoć. Došla je doktorica, medicinska sestra i vozač koji je ostao u kombiju. Moj sin je odbijao ići s njima i uzeo je nož, ali nije nikoga ozlijedio, ni nikome prijetio.

Nakon malo vremena je sam meni predao nož. Prijavljen je za napad na službene osobe i završio je prvo u istražnom zatvoru na Bilicama, a sada su ga prevezli u bolnicu na Svetošimunskoj u Zagrebu – ispričao nam je 73-godišnji otac.

Na njega se nadovezao Frane kako ne opravdava nasilje niti bilo kakvo ugrožavanje drugih ljudi.

– Ne tvrdim da moj brat ne treba odgovarati za svoje postupke. Ali smatram da se čovjeka s ozbiljnim psihičkim poteškoćama ne smije promatrati samo kroz njegove najgore trenutke.

Potrebno je razumjeti što je prethodilo tim događajima i zašto godinama nije pronađeno odgovarajuće rješenje. Moj brat odmalena provodi vrijeme po ustanovama. Bio je u "Juraju Bonačiju" (Centar za odgoj i obrazovanje koji pruža usluge djeci, mladima i odraslim osobama s intelektualnim teškoćama, odraslim osobama s poremećajem autističnog spektra sa područja Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, te za građane sa područja Šibensko-kninske, Zadarske i Dubrovačko-neretvanske, op.a.), iz kojeg je, prema našem iskustvu, morao otići zbog problema povezanih s njegovim ponašanjem i sigurnošću. Nakon toga znao je dane provoditi na ulici i kod kuće dok se čekalo neko novo rješenje – prisjeća se Frane.

Pitamo ga koliko je ustanova promijenio, te je li u ijednoj došlo do poboljšanja?

– Bio je i u Rijeci. Tada sam još bio mlad, ali sjećam se koliko su ga lijekovi promijenili. Imali smo osjećaj da je postao hodajući zombi. Neki od tih lijekova, odnosno posljedice liječenja koje smo tada promatrali, ostavili su dubok trag na njemu.

Ne želim ovdje suditi liječnicima niti donositi medicinske zaključke, ali želim da se postavi pitanje kakve su posljedice takvi pristupi imali na njegov život. Unatoč svemu, kao obitelj nikada nismo prestali tražiti rješenje.

Bio je i u Samoboru, gdje je trebao završiti školovanje(Lug Samoborski, Centar za odgoj i obrazovanje Lug, ustanova koja nudi srednjoškolske programe i stručno osposobljavanje za učenike s teškoćama u razvoju, op.a.). Nadali smo se da će ondje uspjeti pronaći svoje mjesto.

Međutim, ponovno su se pojavili problemi. Druga djeca zadirkivala su ga, a osoblje, barem prema onome što smo mi vidjeli, nije uspijevalo pronaći odgovarajući pristup. Ponovno je došlo do problema, zapalio je školski arhiv i naposljetku do odlaska iz ustanove – opisuju nam 28-godišnjak i njegov otac.

Kada sve uzmete u obzir obitelj do punoljetnosti vašeg brata nije imala dobro iskustvo s nadležnim institucijama?

– Tek kada je s približno dvadeset godina došao na liječenje na Rab (Županijska specijalna bolnica Insula Rab, op.a.), počeli smo primjećivati promjene kakve smo godinama čekali. Bolja komunikacija, govor, motivacija i vidljiv napredak.

►►► Ovo je tekst o bolnici na Rabu gdje su pomogli momku:

Kakva bi zaista trebala biti psihijatrijska klinika? Ove su primjeri, jedna je i u Hrvatskoj. Ovako oni liječe pacijente

Kao da je napokon netko pronašao način kako mu pristupiti. Zato želim posebno zahvaliti ljudima koji su mu ondje pomogli. Ne mogu opisati koliko nam je značilo vidjeti da naš brat ponovno dolazi sebi.

Ali nitko ne može izbrisati godine boli, usamljenosti i osjećaja nepripadanja. Moj brat nema život kakav imaju mnogi njegovi vršnjaci. Nema krug prijatelja, često se druži sa starijim ljudima jer ga njegovi vršnjaci nisu prihvaćali.

Pogađa ga što je drukčiji, što nije mogao imati normalno odrastanje i što nije dobio priliku živjeti kao ostali. Naši roditelji su rastavljeni i vjerujem da je i to ostavilo određene posljedice na njega. Otac je šećeraš, ima problema sa srcem imao je pet moždanih udara, a majka je oboljela od depresije.

Ipak, nikada nije bio napušten od obitelji. Koliko god je bilo teško, koliko god je bilo suza i problema, ostali smo uz njega – vidljivo emotivno priča Frane.

Je li zbog svog psihičkog stanja često imao ispade i probleme, kako je došlo do ovog posljednjeg incidenta?

– Ponekad se u njemu nakupi bijes koji ne zna kontrolirati. U takvim trenucima zna reagirati fizički, razbijati stvari i izgubiti kontrolu. Nakon toga često shvati što je napravio, ali tada je već kasno. I upravo je to razlog zbog kojeg mu je potrebna pomoć prije nego što dođe do novih tragedija.

Nakon liječenja na Rabu brat je izašao iz ustanove i otprilike godinu i pol dana bilo je dobro. Međutim, prestao je uzimati propisanu terapiju par dana. Pa su se ponovno počeli pojavljivati problemi, postao je nervozan, nezadovoljan i mrzovoljan.

Zato je jednog dana došao je kući i popio šaku tableta. Otac je pozvao Hitnu pomoć. Tijekom dolaska djelatnika hitne pomoći i pokušaja pružanja pomoći mom bratu, dogodio se incident.

Moj brat uzeo je nož i krenuo prema vozilu hitne pomoći i medicinarima, nakon čega je nož predao ocu u ruke. Jedan od njih podnio je prijavu zbog napada na službenu osobu.

Ne želim umanjivati ozbiljnost tog događaja niti opravdavati ugrožavanje djelatnika hitne pomoći. Oni su također ljudi koji obavljaju težak i odgovoran posao. Ali postavljam pitanje: je li u cijelom tom događaju dovoljno uzeti u obzir samo sam čin ili je potrebno sagledati i psihičko stanje osobe koja je neposredno prije toga popila veliku količinu tableta?

Je li se dovoljno istražilo u kakvom se stanju moj brat nalazio? Je li se uzelo u obzir njegovo dugogodišnje liječenje i činjenica da je riječ o osobi s ozbiljnim psihičkim poteškoćama? – nabrojio nam je 28-godišnjak svaki aspekt koji je utjecao na ponašanje mlađeg mu brata.

Kako je vaš brat završio u istražnom zatvoru?

– Nakon incidenta proveo je tjedan dana na psihijatrijskom odjelu na Firulama. U petak su ga pustili, ali su po njega došli policijski službenici. Moj otac više je puta pitao kamo ga vode. Kao roditelj, smatrao je da ima pravo znati što se događa s njegovim sinom.

Nakon nekoliko pitanja rečeno mu je da ga vode u Trogir na ispitivanje. Međutim, moj brat završio je u istražnom zatvoru na Bilicama. Kao obitelj nismo znali što se događa. Nismo bili upoznati sa situacijom, nismo znali kome se obratiti ni koja su naša prava.

Kontaktirali smo sudove, tražili informacije i pokušavali saznati što se događa s njim. Tek nakon brojnih pokušaja uspjeli smo s DORH-a doći do informacija o postupku i njegovoj odvjetnici. Moj brat proveo je mjesec dana u istražnom zatvoru.

Prilikom prvih posjeta primijetili smo da je pod jakim djelovanjem lijekova. Jedva je sastavljao rečenice i većinu vremena spavao. Zbog takvog stanja putem odvjetnice podnijeli smo prigovor i tražili da se ispita njegova terapija i zdravstveno stanje.

Prilikom sljedećeg posjeta vidjeli smo značajnu promjenu. Bio je mnogo bolje, mogao je razgovarati, nasmijati se i normalnije funkcionirati – navodi naš sugovornik.

Mislite li da je smještanje vašeg brata u istražni zatvor propust koji može nepopravljivo utjecati na njega?

– Kao brat, ne mogu ne postaviti pitanje: kako je moguće da osoba s tako složenom psihijatrijskom poviješću završi u sustavu u kojem obitelj mora prolaziti kroz toliko prepreka da bi uopće saznala što se s njim događa? Prema informacijama koje smo dobili, nakon psihijatrijskog vještačenja i odluke nadležnog suca predviđen je smještaj u zatvorsku bolnicu na Svetošimunskoj u Zagrebu.

Kada sam počeo istraživati o toj ustanovi, naišao sam na različite informacije i iskustva koja su me dodatno zabrinula. Ne želim unaprijed osuđivati ustanovu niti tvrditi da su sve te informacije provjerene. Ali kao brat imam pravo pitati je li to zaista najprimjerenije mjesto za čovjeka s njegovom poviješću.

Moj brat već je prošao kroz brojne ustanove. Jedino smo na Rabu, prema onome što smo osobno vidjeli, osjetili stvaran napredak i pronašli pristup koji mu je odgovarao. Zašto se ne bi ozbiljno razmotrilo može li se liječenje nastaviti u ustanovi u kojoj je već postignut pozitivan rezultat? – postavlja pitanje Frane.

Smatrate kako bi se iskustvo njegove obitelji i dosadašnje liječenje trebali uzeti u obzir prilikom donošenja odluka o njegovoj budućnosti?

– Ne tražim da moj brat bude iznad zakona. Ne tražim da se zanemari ono što se dogodilo. Tražim da se uzme u obzir cijeli njegov život, njegova bolest, dosadašnje liječenje i mogućnost da mu se pruži odgovarajuća medicinska skrb.

Ovo nije samo priča moje obitelji. Danas ne pišem samo kao brat. Pišem kao član obitelji koja je godinama pokušavala pronaći pomoć, kao netko tko je gledao koliko jedan čovjek može patiti jer ne pronalazi svoje mjesto u društvu.

Danima bih mogao pričati o našem sustavu, o ustanovama, o prebacivanju odgovornosti i o trenucima kada smo ostajali bez odgovora. Ali najviše me boli činjenica da se moj brat često promatra kroz ono što je napravio, a premalo kroz ono što mu se događalo cijeli život.

Iza svakog takvog čovjeka postoji obitelj. Postoje roditelji, braća, sestre i ljudi koji se svake večeri pitaju što će biti sutra. Koliko još obitelji mora prolaziti kroz isto da bismo se zapitali funkcionira li sustav dovoljno dobro? – duboko zabrinut Frane niže pitanje za pitanjem.

Njegovom apelu za smještajem na Rabu ustrajno se pridružio i otac, koji se nakon incidenta u Trogiru preselio na područje Kaštela.

– Na Rabu su ljudi sjeli i pričali s njim prvi put u životu. Pošaljite ga na Rab, tamo su pokazali da imaju ljudskosti u sebi – emotivno se obratio sudu.

Mislite li kako će vaš istup u javnosti pomoći u promjeni situacije, kako za vašeg brata, tako za sve ostale psihički oboljele osobe?

– Možda se nakon ove priče neće promijeniti ništa. Možda će ostati samo još jedan tekst koji će ljudi pročitati i zaboraviti. Ali želim da se barem otvori rasprava.

Želim da se čuje glas obitelji koje godinama traže pomoć. Želim da se čuje glas ljudi koji zbog svojih psihičkih poteškoća ne mogu sami izboriti svoje mjesto u društvu.

Sutra se i netko od vas može naći u situaciji da ima dijete, brata ili sestru kojima je potrebna pomoć. Tada ćete možda razumjeti koliko je teško kada ne znate kome se obratiti i kada se čini da nitko ne preuzima odgovornost.

Moj brat nije samo dijagnoza. Nije samo broj predmeta. Nije samo incident iz policijskog izvješća. On je čovjek koji je cijeli život pokušavao pronaći svoje mjesto.

Nemojmo dopustiti da sustav promijeni čovjeka do neprepoznatljivosti. Promijenimo sustav tako da čovjek u njemu ne izgubi sebe – apelira Frane.

Provjerili smo okolnosti događaja i saznajemo kako je tog dana u njihov dom u Trogiru došla Hitna pomoć kako bi ga odveli u KBC na liječničku obradu. Prema kaznenoj prijavi, 22-godišnjak je, gurnuo doktoricu, koja je pala na sestru, a on je skočio na stol i uzeo kuhinjski nož.

Njih dvije su pobjegle, a 22-godišnjak je držeći nož izašao vani. Nakon toga nož završava u oca i 22-godišnjak odlazi s medicinarima.

U međuvremenu je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu protiv njega podiglo optužnicu koja ga tereti da je u stanju neubrojivosti počinio kazneno djelo prisile prema zdravstvenom radniku.

Također je nad njim produljen istražni zatvor, a kako je utvrđeno da se radi o neubrojivoj osobi iz zatvora u Splitu premješten je u Bolnicu za osobe lišene slobode u Zagrebu. Tamo će biti smješten dok se ne provede suđenje i odluči o sankciji.

Ako ga se proglasi krivim, kao duševno oboljeloj osobi ne može se izreći zatvor već se određuje mjera liječenja. Ona može biti sa slobode ambulantna ili u ustanovi zatvorenog tipa.

Kao maloljetnik je 22-godišnjak otprije imao prijave zbog paljevine, slučaj u srednjoj školi i slučaj paljevine brodova, te mu je uz ostale dijagnosticiran i poremećaj piromanije. Imao je sudski određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi.

Rješenjem Županijskog suda u Rijeci bio je smješten u ŽSB Insula Rab gdje je na Odjelu forenzičke psihijatrije boravio od svibnja 2022. godine do listopada 2024. godine. Nakon otpusta tijekom 2025. godine liječio se u KBC Split gdje ga je otac dovodio u psihijatrijsku ambulantu na aplikacije dugodjelujuće terapije.