Kakva bi zaista trebala biti psihijatrijska klinika? Ove su primjeri, jedna je i u Hrvatskoj. Ovako oni liječe pacijente

Odnos prema najranjivijima jedno je od najvažnijih mjerila razvijenosti društva, a ljudi kojima je potrebna psihijatrijska pomoć često o tom odnosu ovise u gotovo svakom dijelu svojeg života.

Tragična smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan ogolila je i bolnu, duboko tužnu ranjivost ljudi čija svakodnevica ostaje iza bolničkih vrata, uglavnom izvan pogleda javnosti.

U hrvatskim psihijatrijskim bolnicama još postoje odjeli s ogoljenim zidovima, dotrajalom opremom i višekrevetnim sobama bez dovoljno privatnosti. Svakodnevica se uglavnom odvija između sobe i hodnika, obroka i uzimanja lijekova, uz malo drugih sadržaja. U takvim uvjetima teško je govoriti o prostoru prilagođenom oporavku jer više podsjeća na mjesto izdvajanja iz društva nego na bolnicu koja čovjeka priprema za povratak u to društvo.

Mir i privatnost, mogućnost razgovora nasamo s obitelji, izlazak na zrak i dostupne aktivnosti preduvjeti su kvalitetne rehabilitacije. Kroz radionice, kretanje, druženje i vježbanje svakodnevnih vještina pacijent obnavlja samostalnost i priprema se za život nakon otpusta.

Neke skandinavske bolnice te su mogućnosti već ugradile u svakodnevnu skrb. Od vlastite sobe i dostupnog vrta do radionica, susreta sa životinjama i otvaranja vrata akutnih odjela, njihova iskustva pokazuju kako se prostor i način rada mogu prilagoditi čovjeku koji se liječi.

U dobrim primjerima skandinavske psihijatrije naglasak je na očuvanju pacijentove samostalnosti, uključivanju u odluke o liječenju i smanjivanju potrebe za prisilom. Takav pristup traži i drukčiju organizaciju bolničkog dana: dovoljno privatnosti i mira, dostupne aktivnosti, kontakt s prirodom i osoblje koje ima vremena za odnos s pacijentom.

Kako se te ideje pretvaraju u praksu, pokazuju pojedine bolnice u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj.

Na intenzivnom psihijatrijskom odjelu SL2 u danskom Slagelseu liječe se osobe s teškim psihičkim smetnjama, uključujući one primljene protiv svoje volje. Svaki od četrnaest pacijenata ima vlastitu sobu s kupaonicom, zahodom i televizorom. Ulazna vrata odjela su zaključana, ali pacijentima ostaje niz svakodnevnih izbora. Ručaju zajedno ili u svojoj sobi, ako im je potreban mir.

Mogu čitati, igrati društvene igre, sudjelovati u kreativnim aktivnostima i s osobljem pripremati jednostavna jela. Imaju ograđeno dvorište i mogućnosti vježbanja, a izlazak u okolni park, samostalno ili uz pratnju, ovisi o liječničkoj procjeni.

Posebno je zanimljivo da su u projektiranju bolničkog kompleksa sudjelovali i pacijenti, njihove obitelji i zaposlenici. Sobe i manji prostori za boravak okrenuti su mirnim vrtovima, a svi odjeli imaju pristup dvorištima ili zelenilu. Rasvjeta tijekom dana prati prirodne promjene boje dnevnog svjetla. Boje interijera osmislila je umjetnica Malene Landgreen, odabravši blage, prigušene tonove. Na zidovima su i stihovi pjesnikinje Ursule Andkjær Olsen, posvećeni svjetlu, vrtovima i prostoru koji okružuje pacijente.

I u danskom Vejleu vlastita je soba polazište za organizaciju bolničkog života. Njih 91 raspoređeno je u šest jedinica, između kojih se provlače zelenilo i unutarnja dvorišta. Pacijentima su dostupni prostori za vježbanje i sportska dvorana s mnogo dnevnog svjetla, a drvene obloge na pojedinim zidovima daju prostoru toplinu i prigušuju buku.

Pri projektiranju su uvažena i mišljenja pacijenata. Zajednički sadržaji raspoređeni su tako da se osoba u njih može postupno uključivati, prema svojoj spremnosti.

Taj prijelaz iz privatnosti u društvo važan je i na akutnoj psihijatriji bolnice Östra u Göteborgu. Između sobe i većih zajedničkih prostora predviđena su manja mjesta za sjedenje i druženje te kontakt s vrtom. Pacijent se tako može pridružiti nekolicini ljudi, a da odmah ne bude izložen cijelom odjelu.

U Aabenrai su uz prostore za razgovore i zajedničko vježbanje predviđene i glazbene sobe. Bolnička krila okružuju vrtovi, a pri uređenju se pazilo i na prigušivanje buke. Pacijentima se nastojalo osigurati mjesta za različite aktivnosti, ali i mir kada im je potreban.

U Psihijatrijskom centru Kopenhagen izbor uključuje rad s glinom, slikanje, kolaž, šivanje, izradu nakita i svijeća, obradu drva i tkanje. U Esbjergu na otvorene odjele za odrasle te djecu i mlade dolaze provjereni psi u posjet pacijentima. Pojedini intenzivni odjeli danske Regije glavnoga grada dopuštaju, uz odobrenje, i susret s vlastitim ljubimcem na vanjskim ili posebno određenim bolničkim površinama.

Odjel za psihotične poremećaje u Gødstrupu među sadržajima ima i mogućnost e-sporta te senzornu sobu. Ondje je 28 mjesta u jednokrevetnim sobama, četiri dvorišta i prostor za aktivnosti. Senzorna integracija temelji se na odabiru podražaja prilagođenih pojedinoj osobi, uz procjenu i podršku osoblja.

Koliko prostora pacijent dobiva u samom liječenju, pokazuje primjer norveškog Akershusa. Vijeće Europe opisuje primjenu otvorenog dijaloga na njihovu psihijatrijskom odjelu visoke sigurnosti. Temu razgovora može predložiti i pacijent. Jedan član osoblja razgovara s njim, ostali slušaju, a zatim iznose svoja razmišljanja. Mogu sudjelovati i druge osobe važne za njegovu skrb. Razgovor prethodi odlukama o liječenju i podršci, pa se i na takvom odjelu pacijentu omogućuje da kaže što smatra važnim i što mu je potrebno.

Najdalekosežniji pomaci ipak traže i promjenu načina rada. U bolnici Lovisenberg u Oslu odlučili su istražiti što se događa kada se vrata akutnih psihijatrijskih odjela češće otvaraju. U modelu koji su ispitivali vrata su bila otvorena tijekom dana, uz mogućnost zatvaranja u hitnim okolnostima, a takav rad usporedili su s uobičajenom praksom na drugim odjelima.

Rezultati istraživanja objavljeni su 2024. u časopisu The Lancet Psychiatry. Prema izvještaju bolnice, na odjelima s otvorenim vratima nije bilo više ozbiljnih događaja, poput nasilja ili samoubojstava. Pacijenti su bili zadovoljniji, boravak kraći, a više slobode za pacijente nije se pokazalo preprekom sigurnom liječenju.

Zajedničko svim ovim skandinavskim primjerima jest nastojanje da pacijent tijekom liječenja sačuva privatnost, odnose s bliskim ljudima i mogućnost odlučivanja o svojem danu. Uz prostor i sadržaje, takav pristup traži dovoljno osoblja koje ima vremena posvetiti se pacijentu.

Da budemo načisto, ovakva praksa nije jednako dostupna u svim skandinavskim ustanovama, niti su njihovi sustavi bez problema. No opisani primjeri pokazuju da se takva skrb već provodi i na intenzivnim odjelima te odjelima visoke sigurnosti.

I u Hrvatskoj postoji bolnica u kojoj su vrtovi, radionice i rad sa životinjama dio skrbi o psihijatrijskim pacijentima: Insula na Rabu. Jedan od njezinih prepoznatljivih sadržaja polje je lavande, zasađeno 2007. godine sa sedam tisuća sadnica gdje se svakog ljeta održava dobrovoljna berba "Umjetnost dobrobiti", koja okuplja pacijente, zaposlenike, mještane i goste.

Lavanda nakon berbe ostaje dio bolničkog rada. Suši se u "kućici lavande", preuređenoj zgradi nekadašnje električne centrale, a pacijenti je tijekom godine koriste za izradu uporabnih i ukrasnih predmeta. Svoje je mjesto dobila čak i u glazbi: Ljubo Stipišić Delmata uglazbio je pjesme pacijenata, a bolnica je izdala CD "Duša lavande".

Uz polje je uređen aromaterapijski vrt Sensory Circles. Visoke gredice omogućuju i osobama koje se kreću u invalidskim kolicima da dohvate zemlju i bilje te sudjeluju u njegovu njegovanju. U središtu je maslina, okružena mediteranskim biljem. Vrtovi su nastajali kroz više godina, u suradnji s profesorom Danielom Winterbottomom sa Sveučilišta Washington u Seattleu, studentima krajobrazne arhitekture i domaćim stručnjacima.

Prostor nazvan The Garden of Celebration namijenjen je okupljanjima, terapijskim grupama i aktivnostima na otvorenom. Vrt Anima ima klupe, ležaljke, ljuljačke i sjenicu, a Memory Lane sadržaje za vježbanje pamćenja, percepcije i logičkog razmišljanja.

Na Rabu su uveli i terapiju potpomognutu životinjama, u kojoj se radi s posebno školovanim psima, a zasebno od tog programa, u bolničkom krugu žive i mačke o kojima zajednički brinu pacijenti i zaposlenici. Posvećena im je radionica "Priče o našim mačjim terapeutima", a organiziran je i posjet lokalnom gospodarstvu sa životinjama.

U zatvorenim prostorima provode se terapijsko crtanje, slikanje, rad s knjigom i izrada nakita. Postoje biblioteka i prostorije za aktivnosti, a interijer je ukrašen radovima bivših i sadašnjih pacijenata. Rehabilitacija uključuje i trening socijalnih vještina, programe smanjenja stresa te metakognitivni trening za osobe s psihozama.

Za kretanje i rekreaciju uređeni su nogometno i košarkaško igralište, boćalište, stolni tenis i šah na otvorenom. Prije dvije godine dodan je i prostor sa šest sprava za vježbanje. Tako se bolnički dan može odvijati i izvan sobe i ordinacije, kroz aktivnosti prilagođene potrebama i mogućnostima osobe koja se liječi.