StoryEditorOCM
SplitKOMENTAR

‘Često se sjetim Jurice. Izgubio je oca u Vukovaru, a rat nije spominjao... Za mene je i on heroj‘

Piše Stjepan Mijat Zaninović
19. studenog 2026. - 21:42
VukovarCropix
Prati slobodnadalmacija.hr na Googleu

Ovi se dana puno govori o Vukovaru i ratu. Uvijek se puno govori o ratovima kod nas, no u ovo doba se govori isključivo s poštovanjem. Ovih dana nema, i ne bi trebalo biti rasprave. Ovih dana svi oni koji dišu hrvatski zrak, bez obzira kola li njima hrvatska krv, bi morali pogledati u zemlju pod sobom i zahvaliti herojima. Onima koji su svoje živote dali za Domovinu.

No postoje i veći heroji Domovinskog rata od onih koji njegov kraj nisu dočekali. I ne, ne preuveličavam.

Jednog od tih heroja poznajem. Upoznao sam ga u Splitu. Došao je studirati kineziologiju. On ni ne zna da se ovaj tekst piše, bit će mu tu samo ime, nema vremena da ga se kontaktira. Mogu proći dani dok dobijemo odgovor, a onda će proći vrijeme sjećanja na Vukovar. Onda će doći vrijeme kada se većina Vukovara i žrtava rata rijetko sjeti.

On, Jurica, ni ne zna koliko ga se često sjetim. Ne zna ni koliko je teško zadržati suzu radosnicu svaki put kada na Facebooku osvanu slike rođendana jednog od njegovih sinova. Čovjeka niti ne poznajem toliko dobro. Skupa smo trenirali par godina. Nizak, eksplozivan i s odličnom tehnikom. Tlaka i gušt boriti se protiv njega…

No nikada nismo previše pričali, a pogotovo ne o ratu. U mojoj se kući srećom o ratu nije previše govorilo. Imao sam sreće da nitko iz moje obitelji nije stradao pa je roditeljima bilo lakše zaštititi me od spoznaje koliko je rat zapravo grozan.

Jure također nije previše pričao, pogotovo ne o ratu. No jedne večeri u svlačionici jedan od prijatelja je pitao Juricu bi li mu prodao svoju fjubu za kaiš na hrvatski grb.

Neki metal nalik zlatu, možda i prava pozlata. Srećom, Jurici nikada nismo bili toliko blizu da primijetimo od čega mu je kaiš. No odgovor tog, tada 18 ili 19 godina starog momka, urezan mi je toliko duboko u koštanu srž da će AI arheolozi za 50 godina moći rekonstruirati situaciju iz svlačionice samo čitajući zapis s mog DNK…

“Ne mogu. To mi je od oca.” - rekao je toliko smireno, toliko čvrsto i toliko, u nedostatku boljeg izraza, pomireno sa sudbinom, no ne na slomljen način. Na način iz kojeg je bilo jasno da se tu ne radi o dječaku od 18 godina što je većina nas tada bila. Radilo se o muškarcu. O nekome tko je morao odrasti naglo i brzo. I da se razumijemo, nisam niti siguran da je Jurici otac poginuo. No Jurica je taj kaiš nosio gotovo uvijek. Uvijek je s njega sjajio naš grb. Čuvao ga je kao što netko čuva nešto nezamjenjivo. Kao poklon od nekoga tko te više ne može darivati…

I to je zapravo jedini put da smo čuli Juricu da govori o ratu, čak i tako indirektno. No daleko od toga da je on netko tko bježi od toga što se dogodilo. Dok su mnogi iz naše generacije bježali u Irsku i dalje, Jurica je pričao o Vukovaru. Nije pričao o ratu. Nikada. Pričao je o svom gradu. Skoro uvijek. Nije maštao o bijegu negdje daleko gdje će sjećanja manje peći. Maštao je o povratku kući, o životu kakav njegov otac možda nikada nije imao priliku doživjeti.

Tih nekoliko godina zajedničkog znojenja u Sokolovoj dvorani je život naglo priveo kraju. Mene odnilo na recepciju, po noći. Njega nazad u Vukovar, s diplomom, spremnog da pomogne svome gradu da ne bude samo ponos Hrvatske nego i primjer.

Prošlo je nekoliko godina paljenja svića za Vukovar i onda mi je na Facebooku osvanilo da je Jurica dobia sina. Ko da san ga ja dobia. A uopće nismo toliko dobri, nismo se čuli 8-9 godina. Onda je Jurica dobia i drugoga sina.

Mladić koji je mogao tražiti lakši život bilo gdje drugdje, koji je mogao pokušati svojoj djeci “olakšati” time što bi išli u školu u Splitu ili negdje dalje, vratio se u svoj grad. Kao pravi muškarac.

Tamo ga je čekala njegova dama. Uzevši u obzir to što znamo o njima, Juričina dama nije od njega očekivala brda i doline. Dovoljno je bilo da se vrati. Da skupa posiju novo klasje. I jesu. Sinovi su na slikama uvijek sretni, uvijek vani, igraju se po toj ponosnoj, gadljivo nepravedno opustošenoj Slavoniji.

Ne znam čime se Juričina žena bavi, no Jurica svoju diplomu koristi do daske. Trenira djecu u karate klubu, vodi ih na natjecanja. Uzor je novom vukovarskom klasju.

Takav je bio i njegov trener. Kad ste djeca i provodite čitave dane na turnirima u dvorani, često s istim ljudima, krenete primjećivati ljude. Juričin trener je bio netko koga je bilo jako teško ne primijetiti. Čvrst. Neslomiv. Iznimno upečatljiv. Jedino sjećanje na tog čovjeka, osim pojave, je kad su neka dva druga trenera rekla - “Uh… On ti je proša grozne stvari u ratu.”

Sjećam se da sam mislio - “On?” Ali toliko je moćan.”

No tada nisam tog čovjeka smatrao naročitim herojem. Bio sam dijete dovoljno sretno da ne izgubi mogućnost zazvati “Tata!” kada mu je bilo teško. Nisam mogao razumjeti rat… Bio sam dijete… Nisam mogao razumjeti takvu patnju ni gubitke. Tada su mi heroj bili ljudi koji su po televiziji i internetu dobivali pozornost. Ne ljudi koji bi trebali, svaki, pojedinačno, dobiti svoj spomenik.

Pa neka bude Lijepa naša spomenik našim palim herojima.
Neka bude plodna našim herojima koji u njoj rastu.
I onima koji te heroje odgajaju...

Sad je Jurica jedan od trenera o čijoj snazi, brzini i tehnici djeca raspravljaju. Sada je Jurica jedan od onih koji živi s ranama, no i dalje s toliko moći da djeluje kao rane nisu smetnja nego motiv. I sigurno još uvijek nosi tu fjubu za kaiš od svog oca. Heroja prošle generacije. Koji je, čak i bez da je bio tu, odgoija heroja ove generacije. A Jurica sad odgaja heroje iduće generacije.

Jer grad je grad, a ljudi su heroji. I dok je ljudi ko Jurica i njegova žena, ko njegova mama, ko njegov trener... Generacije i generacije heroja će i dalje, ponosno, tiho i neslomljivo, rast na slavonskoj zemlji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. studeni 2026 21:42