Nakon pada obrane 18. studenoga 1991. godine Vukovar je utonuo u sedmogodišnju izolaciju i, dok je prognano hrvatsko stanovništvo raspršeno diljem domovine čekalo povratak, u razorenom gradu odvijala se teška svakodnevica obilježena hiperinflacijom, praznim policama, švercom preko Dunava i životom među ruševinama.
Svega nekoliko mjeseci nakon što su postrojbe Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih formacija, na valovima agresije i zločina, ponosno umarširale u prvi veliki europski grad potpuno sravnjen sa zemljom nakon Drugoga svjetskog rata, postalo je jasno da se agresor na tuđem nije usrećio. To zorno pokazuje i arhivski videozapis talijanske reporterske ekipe koja je godinu dana nakon okupacije, u studenome 1992., ušla na zgarište nekad najljepšega grada na Dunavu. Na samom ulazu u razoreni grad novinare je dočekao natpis "Dobrodošli u Vukovar, godinu dana poslije", iza kojeg se krila surova stvarnost...
Na snimci se (rijetki) prolaznici otvoreno žale na katastrofalne ekonomske i komunalne prilike, u očaju (i s velikom oprezom) žale se na izostanak mirovina, materijalnih sredstava za život te da preživljavaju od besplatnog kruha. Dok su plaće vrijedile tek desetak njemačkih maraka, ogorčeni poljoprivrednici pred kamerama pitaju gdje je novac za predano žito i stoku, ističući da im nitko ne pomaže i da nemaju gdje stanovati jer je sve, zamislite, porušeno!?
Jedan od očajnih sugovornika, u videozapisu koji svjedoči kako na tuđoj nesreći, kostima i krvi nema sreće, čitavo razaranje opisuje kao potpunu glupost rata, dok lokalni pravoslavni svećenik na pitanje o daljnjem zajedničkom životu kratko odgovara da sumnja u ikakvu budućnost.
Za Vukovar je tada započelo razdoblje okupacije u sklopu samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK), koje je potrajalo sve do završetka mirne reintegracije u siječnju 1998. godine.
Egzodus Hrvata
Neposredno nakon okupacije provedeno je sustavno etničko čišćenje, u kojem je oko 22 tisuće Hrvata i pripadnika drugih nesrpskih nacionalnosti protjerano iz svojih domova, dok ih je oko 6000 završilo u srbijanskim logorima. Neznatan broj nesrba koji je ostao u gradu bio je izložen stalnim pritiscima, prisilnom radu i ograničenju kretanja, pa je većina napustila grad do proljeća 1992. godine.
Istovremeno, u rijetke sačuvane ili djelomično oštećene kuće i stanove prognanih Vukovaraca počelo se useljavati srpsko stanovništvo, i to dijelom lokalni Srbi koji su pobjegli prije bitke, a dijelom izbjeglice iz zapadne Slavonije te Bosne i Hercegovine.
Prvih mjeseci u gradu nije bilo struje, vode ni osnovnih uvjeta za život, a komunalna infrastruktura tijekom 1992. godine tek se djelomično osposobila, dok su tisuće tona ruševina godinama ostale netaknute, što potvrđuju i kadrovi talijanskih reportera s potpuno sravnjene Mitnice. Nastava u osnovnim i srednjim školama odvijala se prema programu Srbije i RSK-a, na ćirilici i ekavici, dok je zdravstvenu skrb pružala improvizirana bolnica smještena u oštećenim objektima, s kroničnim manjkom lijekova i opreme. Ceste prema Osijeku i Vinkovcima bile su blokirane, a telefonske linije potpuno prekinute. Jedini prozor u svijet vodio je preko Dunava prema Vojvodini. Dolazak mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) u proljeće 1992. donio je tek formalnu demilitarizaciju, dok su stvarnu kontrolu i dalje držale lokalne srpske vlasti.
Život (i kraj) jedne utopije
Prije rata Vukovar je bio industrijski div i jedan od najbogatijih gradova bivše države. Tijekom okupacije gospodarstvo je praktički prestalo postojati, nekadašnji giganti poput Borova, Vupika i Veleprometa radili su s tek dijelom prijeratnih kapaciteta.
Zbog potpune vezanosti uz gospodarstvo SR Jugoslavije, koja je bila pod međunarodnim sankcijama, stanovnici okupiranog Vukovara proživjeli su razornu hiperinflaciju 1993. godine. Plaće u javnim službama u najgorim su mjesecima vrijedile svega desetak njemačkih maraka, o čemu su očajni stanovnici svjedočili i pred kamerama talijanskih novinara. U isto vrijeme
cvjetao je šverc goriva, cigareta i osnovnih namirnica preko Dunava iz Srbije. Gradska tržnica bila je glavno mjesto opskrbe zahvaljujući poljoprivrednicima iz okolnih sela, dok je velik dio stanovništva ovisio o paketima humanitarne pomoći međunarodnih organizacija.
Konačno, prekretnica je stigla u studenome 1995. potpisivanjem Erdutskog sporazuma, kojim je uspostavljena prijelazna uprava UN-a (UNTAES), koja je tijekom 1996. i 1997. godine provela postupnu reintegraciju policije, školstva, zdravstva i platnog prometa u hrvatski sustav.
Na opće oduševljenje građana Lijepe naše, sedmogodišnja izolacija službeno je završila 15. siječnja 1998. godine, kada je hrvatsko Podunavlje mirnim putem vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, čime je napokon otvoren put za povratak prognanika i dugotrajnu obnovu grada.
Videozapis koji ćete pogledati opomena je čovječanstvu (i živi dokaz) da se na tuđoj krvi i kostima vlastita sreća ne može izgraditi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....