Žena nije očekivala da ćemo se poslije nekoliko desetljeća ponovno baviti pitanjem azbesta u splitskom bazenu! Nije nitko...
Život nas nerijetko iznenadi: u Splitu je upravo talijanski feribot "Moby Drea", koji je tegljem stigao k nama, da mu u omršavjelom i iznemoglom splitskom brodogradilištu koje se bori za život uklone velike količine azbestnih izolacijskih ploča – govori se o čak 250 ili 350 metričkih tona – kako bi se tako očišćen otisnuo dalje u grčko brodogradilište na ugradnju novih putničkih kabina, ili u tursko rezalište na potpunu reciklažu broda, ovisno o izvorima vijesti.
Prof. dr. sc. Kornelija Miše, pulmologinja u mirovini, stručnjakinja za pitanje azbestoze, naša je sugovornica za medicinski dio teme o štetnosti azbesta.
– Govori se da je azbest opasan, ali ljudi najčešće ne znaju koliko i na koji način može biti opasan za ljudsko zdravlje i što mu sve može prirediti. Samo jedna čestica azbesta koju udahnete, ili dvije-tri, nema veze, ostaje vam u plućima do kraja života, ne može ih se eliminirati, a sitne su toliko da govorimo o mikronima. Lagane poput niti perušine, ma još i lakše, čestice azbesta lebde zrakom i, nošene vjetrom, mogu dosegnuti više kilometara u radijusu, ovisno o lokalnoj ruži vjetrova…
Može li se azbestoza liječiti?
– Za nju nema lijeka! Ne znači da će se ona razviti kod svakoga tko udahne česticu, ovisi to i o čovjekovu imunitetu, ali bolest se može manifestirati i 30 ili 40 godina poslije izloženosti. Ta je latencija jako duga.
Što bi bila azbestoza?
– Azbestoza je pretkanceroza. Znači, čovjek koji je dobio azbestozu može razviti karcinom prije i lakše nego ljudi koji nisu bili u doticaju s azbestom. Ako je netko dobio rak uvjetovan azbestom – tomu nema izlječenja.
Iglice i svrdla
Je li svaki azbest isti?
– Postoje najmanje dvije vrste. Kod nas, u splitskom, vranjičkom, solinskom, kaštelanskom i trogirskom bazenu, zbog dvaju brodogradilišta i nekadašnjeg rezališta brodova, pa i zbog vranjičke tvornice "Salonit", bio je prisutan taj azbest igličaste forme. Čestice su kao iglice! Druga je vrsta svrdlasti azbest, zavinutih čestica, poput vijka.
Oba zvuče zlokobno…
– Taj svrdlasti ne prodire duboko u pluća, a igličasti ide najdublje, do same periferije pluća, i najčešće izaziva maligni mezoteliom, odnosno rak poplućnice, plućne maramice. To ne možete izliječiti!
Je li azbest opasan u bilo kojoj formi?
– Ne, ali samo ako je u jednoj ploči, ako je kompaktan, ako ti paneli nisu oštećeni, lomljeni, razbijeni, odnosno ako se čestice azbesta ne raspršuju zrakom. Čim se, na primjer, azbestna ploča reže, jasno je da se oslobađaju čestice koje lako putuju zrakom. Tako lokalna ruža vjetrova ukazuje na to da čestice pod burom putuju prema jugu, prema Splitu, Pujankama, Spinutu… a kad puše jugo, čestice lete prema sjeveru, prema Mravincima, na primjer.
Tko je sve ugrožen?
– Sigurno nisu ugroženi samo radnici, ljudi koji režu ili obrađuju taj azbest, ugroženi su svi koji udahnu čestice. Pa nisu svi oboljeli Vranjičani radili u "Salonitu", ali su živjeli blizu njega! Radnici moraju, nužno moraju biti potpuno zaštićeni i u skafanderima, moraju nositi maske.
Ode sve u Zagreb
Zašto je azbest dugo bio popularan?
– Jer je mineral s mnogim kvalitetama, a vrlo je jeftin i dostupan, no Svjetska zdravstvena organizacija proglasila ga je kancerogenim još sedamdesetih godina prošlog stoljeća i upravo je zbog toga odavno zabranjen širom svijeta. Opasan je za ljudsko zdravlje! Zato smo mi osamdesetih godina provodili ozbiljne i studiozne akcije uklanjanja azbesta, pogotovo na našem području, od Trogira do Splita…
Zar ga nije bilo i u Pločama?
– Tako je, i u Pločama, gdje se azbest također koristio u industriji, u "Plobestu", ali onaj svrdlasti azbest koji više izaziva karcinom pluća, za razliku od ovog "našeg", igličastog azbesta, kod kojega je učestaliji spomenuti mezoteliom, karcinom poplućnice, membrane koja obavija pluća.
Što je lakše liječiti?
– Liječenje plućnog karcinoma jako je napredovalo u posljednjih deset, petnaest godina, ali napretka kod liječenja mezotelioma, nažalost, nema…
Kako ste se nosili s problemom?
– Split, odnosno splitska bolnička Pulmologija bila je referentni centar za azbestozu, što je i logično jer na našem je području bilo mnogo oboljelih. Međutim, zbog različitih međuljudskih odnosa to se ugasilo. Objavljivali smo brojne znanstvene radove o azbestozi, ozbiljno smo se bavili time. Posebno ističem prof. dr. Jadranku Tocilj i prof. dr. Stipana Jankovića. Eto, sve je ugašeno prije 10 ili 15 godina, a hrvatski referentni centar postao je Zagreb.
Rak dobio u 90. godini
Koliko je bilo tih oboljenja?
– Godišnje smo znali imati dvadesetak slučajeva mezotelioma! Imali smo slučajeve da je čovjek dobio rak poplućnice 40 godina poslije izloženosti, čak 30 poslije odlaska u mirovinu, kada je već imao 90 godina. Neće se azbestoza pojaviti sada, nego desetljećima kasnije.
Kako nastanu?
– Čestica azbesta udahom prodire duboko do periferije pluća, gdje trajno ostaje. Imunosna reakcija organizma stvara upalni proces oko čestice, pa se tu čak nagomilava i željezo, još je nejasno zašto, a onda se oko toga stvori takozvano azbestno tjelešce koje se vidi na patološkom nalazu uzorka pluća. To je dovoljno za potvrdu sumnje da se radi o azbestozi.
Kako sumnje odagnati? Ili potvrditi…
– Znala sam raspravljati s kolegama iz Zagreba: oni bi rekli da biopsijom nisu pronašli azbestno tjelešce. Ništa čudno, pa mi bronhoskopiju radimo naslijepo, a pluća imaju respiratornu površinu poput teniskog igrališta. E, sad, hoćemo li, poput ćorave koke i zrna, pogoditi baš pravo područje, točno zahvaćeno mjesto na plućima, to je pomalo i pitanje sreće, no ako je čovjek bio izložen azbestu, ako teško diše, ako rendgen ili danas CT pokazuju fibrozu ili zadebljanje pleure, pa što će drugo biti nego azbestoza.
Kako postupati, kako se zaštititi?
– Radnici koji izravno rade s azbestom u velikoj su opasnosti, ali bude li se postupalo kako treba, kao što su postupali Amerikanci kada su srušeni Blizanci, primjerice – svi su bili kompletno zaštićeni, u skafanderima – onda ne bi trebalo biti velike opasnosti.
Kako se radilo u "Salonitu"?
– Bio je jedan inženjer, ne mogu mu se sjetiti imena, ali on je bio smislio takozvano vlažno, odnosno mokro rezanje kod kojega čestice azbesta ne idu u zrak…
Velike muke i teške sudbine
A kako zaštititi okoliš?
– Sve se zna, propisano je kako! Ja se u sve te tehnologije ne razumijem i ne miješam, ali to bi morali javnosti objasniti oni koji su sve ovo poduzeli: moraju reći koju će tehnologiju rezanja tih ploča koristiti; kamo će se s tim poslije; gdje će deponirati taj azbestni otpad. Moraju dati točne podatke o svemu i o svim koracima. Kako će postupati s azbestom od samog skidanja u škveru sve do njegova deponiranja, kako će ga prevoziti, kuda i gdje će biti trajno pohranjen.
Kako ste doživjeli povratak azbesta u naš kraj?
– Jako sam se iznenadila da je to u našoj državi, navodno ekološki svjesnoj, okrenutoj čuvanju okoliša i zdravlja ljudi, zemlji turizma, uopće dopušteno, dovoditi ovamo tolike količine azbesta. Pa mi smo se 30, 40 godina borili da se izliječi, da se sanira azbestom zagađeni vranjički bazen, uz velike muke i teške sudbine mnogih ljudi. Mislili smo da smo se azbesta trajno riješili! Izgleda da nismo!
Kako to?
– Pojma nemam, možda je novac nekomu dobar motiv. Rekoh, čudno mi je da država to dopušta. Države su se toga rješavale i u naše vrijeme, Slovenija je u Anhovu zatvorila tvornicu i ljudima isplaćivala odštete, a sličnih iskustava bilo je i na sjeveru Italije, oko grada Brescie…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....