‘Što ako ne moram biti dobra žena?‘; ‘Blago ti se, tebi muž čuva dicu!‘; ljudi moji, je li to moguće?

„Što ako ne moram biti dobra žena?” nije, objasnila je Kovačev, poziv da žene postanu „loše” ili „divlje”, nego pokušaj da istraže što bi u njima bilo živo kada ne bi morale stalno ispunjavati očekivanja odnosno uvjerenja koja su im nametnuta. 

Govoreći o obrascima koje nosimo, Kovačev je posebno istaknula njihovu međugeneracijsku dimenziju. Uvjerenja se, rekla je, ne prenose samo kroz obitelj, nego su dio kulture, religije, tradicije i sredine u kojoj odrastamo. Često ih ženama prenose upravo druge žene – majke i bake koje su i same živjele prema istim pravilima i koje u našem društvu najčešće odgajaju djecu. 

No, pritom ih ne treba promatrati kroz osudu. 

„Nisu znale drugačije i nosile su ta uvjerenja najbolje što su mogle”, poručila je Kovačev, objašnjavajući da su takvi obrasci često nastajali iz potrebe za prihvaćanjem i pripadanjem. Razumjeti zašto su nastali, međutim, ne znači da ih moramo nastaviti birati, zaključila je. 

Kovačev je kroz iskustvene vježbe sudionice pokušala dovesti do toga da neke od tih obrazaca ne propituju samo racionalno, nego ih osvijeste i kroz tijelo. 

Upravo se na toj ideji, osvještavanju sebe, vlastitih potreba i izbora, temelji rad Udruge Ruralna žena koja danas broji više stotina članica - od poljoprivrednica i obrtnica, do žena domaćica.  

„Žene same sebe najviše diskriminiraju” 

Predsjednica Udruge Dijana Žderić kaže da je kroz dosadašnji rad primijetila kako najveća prepreka ženama često nije izravna diskriminacija, nego obrasci prema kojima su naučile same sebe promatrati. 

„Mislim da žene same sebe najviše diskriminiraju, sa svojom nesvjesnošću i neosviještenošću", kaže Žderić. 

Kao primjer navodi uvjerenje da žena treba biti prvenstveno u ulozi žrtve obitelji i djece. Ako, primjerice, ode na vikend s prijateljicama, umjesto pohvale što je uspjela organizirati život tako da ima vremena i za sebe, može čuti komentare poput: „Blago ti se, tebi muž čuva djecu”. 

„Ma čiju on to djecu čuva? To su njegova djeca.” 

Upravo takve svakodnevne rečenice, smatra Žderić, pokazuju koliko su određene pretpostavke o tome kakva žena treba biti još uvijek duboko ukorijenjene. 

Iako su Udrugu osnovale žene poduzetnice Dijana Žderić, Danira Glavinić i Larisa Hržić, udruga želi otvoriti prostor i za žene koje se možda ne prepoznaju u slici poduzetnice.  

Od radionica do platforme i novih projekata 

Udruga paralelno razvija i niz drugih aktivnosti. Trenutačno rade na web platformi na kojoj bi se, među ostalim, objavljivali sadržaji terapeuta, psihoterapeuta te business i life coacheva, a jedan od naglasaka bit će i na mentalnom zdravlju i osobnom razvoju. 

U anketi koju su proveli upravo je osobni razvoj bio među najvećim interesima žena. No, paradoks je da se na radionicu koja se izravno bavila tim temama odazvalo tek petnaestak žena. 

Žderić smatra da razlog može biti i svojevrstan sram od pokazivanja da imamo problem. 

Zato razmišljaju i o online sadržajima, YouTube kanalu i podcastima, kako bi žene mogle doći do takvih tema i iz vlastitog doma. 

Osim mentalne higijene, na red će doći i teme, o kojima se, smatra Žderić, još uvijek premalo govori – ženska seksualnost, seksualna želja, hormonalne promjene i perimenopauza, kao i partnerski odnosi. 

Vrijedi li 30 godina rada žene u kućanstvu? 

Jedan od ambicioznijih projekata Udruge tek se priprema, a bavit će se vrednovanjem rada žena u kućanstvu te njihovim položajem u kontekstu imovine i nasljeđivanja. 

Posebno mjesto u toj priči za Žderić imaju žene koje su odabrale ostati kod kuće i posvetiti se obitelji, a čiji se rad, smatra, često podcjenjuje. 

Sama, priznaje, vrijednost tog rada nije uvijek razumjela. 

„Ja osobno moram priznati da nisam dovoljno vrednovala domaćice i žene majke dok sama nisam postala majka.” 

Život ju je, kaže, ranije vodio prema karijeri pa nije imala pravu predodžbu o tome koliko svakodnevna briga o djeci i kućanstvu može biti zahtjevna. 

„Kada sam dobila djecu, shvatila sam koliko je to teško.” 

Upravo zato smatra da žene koje su odabrale biti domaćice nisu manje ambiciozne. 

„Nije bit života biti poduzetnica, bit života je biti sretna i zadovoljna s onime što imaš i što je tvoj odabir.” 

Ako je žena odabrala biti domaćica, kaže, važno je da je s tim izborom zadovoljna, a Udruga je tu da ako žele pronađu prostor za sebe – bilo kroz rad na sebi, neki hobi, nova poznanstva ili vlastite interese. 

Najavljuju da će se baviti i položajem žena u kontekstu nasljeđivanja imovine. Još uvijek se u našoj sredini, kaže Žderić, događa da se žene odriču imovine u korist braće jer se podrazumijeva da će se udajom „zbrinuti”. 

Udruga je već održala sastanak s udrugom Domine iz Splita i timom koji će raditi na projektu. Prijavu planiraju predati do kraja mjeseca, a ako projekt bude odobren, slijedilo bi istraživanje kojim žele ispitati, primjerice, kada je i na koji način definirano i ozakonjeno da je muškarac nositelj obitelji, kao i kako su uređena pitanja prezimena i nasljeđivanja. Hrvatsko zakonodavstvo žele usporediti s onim u drugim zemljama, a kao jedan od primjera razmatraju Dansku. 

Rezultati istraživanja trebali bi biti temelj za predlaganje konkretnih izmjena zakona. Ako projekt ne bude odobren, Žderić kaže da će Udruga pokušati istraživanje provesti vlastitim kapacitetima i potom se izravno zalagati za izmjene. 

Posebno ih zanima pitanje što se događa sa ženom koja desetljećima nije bila zaposlena jer je preuzela brigu o kućanstvu i djeci. 

Žderić navodi primjer žene koja je nakon 30 godina braka ostala bez vlastitih primanja i bez prava na nekretninu koju je njezin bivši suprug naslijedio prije braka. Ona se pritom odrekla vlastite karijere kako bi podržala njegovu. 

„Ispada da njen taj cijeli život i sve što je dala obitelji nema nikakvu vrijednost”, kaže Žderić. 

Upravo bi istraživanje trebalo otvoriti pitanje može li se takav višedesetljetni neplaćeni rad na neki način vrednovati i kako bi se takav model mogao urediti. 

Projekt je još u pripremi, a Općina Bol trebala bi biti partner Udruzi.  

„Ruralna” nije uvreda 

Sve se to događa pod imenom koje je i samo po sebi, priznaje Žderić, nekim ženama u početku bilo problematično. 

Ruralna žena, objašnjavaju iz Udruge, za njih ne znači „seljanka”, zaostalost ili manju vrijednost. Pojam ne žele vezati isključivo uz selo i obradu zemlje, nego uz kontekst života izvan velikih urbanih središta – mjesta u kojima su resursi i dostupnost različitih sadržaja često ograničeniji, a žene istodobno nose brojne poslovne, obiteljske i društvene uloge. 

Naziv su odabrale i zato što njihova vizija nije ostati ograničena samo na Brač. Žele se povezivati sa ženama iz drugih ruralnih sredina u Hrvatskoj, organizirati studijska putovanja, razmjenjivati iskustva, običaje i recepte te ponovno stvarati prostore ženskog okupljanja. 

Žderić kaže da su dosad prijavili desetak projekata, imaju podršku lokalnih uprava, a aktivnosti već provode na Braču, Hvaru i Visu. Paralelno pripremaju nove projekte i, kaže, čim se pojavi odgovarajući natječaj, prijavljuju se. 

Ipak, iza svih tih projekata ostaje ista ideja s kojom su žene ušle u radionicu: prije nego što pokušamo mijenjati okolinu, treba pogledati obrasce koje nosimo u sebi i pokušati prepoznati one koji su zaista naši. 

„Ne bojim se hoće li me netko prozivati, a sve muke i teškoće kroz koje sam prošla danas su moja najveća snaga”, kaže Žderić. „Imam ogromnu volju i želju za ovime.” 

Pritom Žderić naglašava da njihova vizija osnaživanja žena nije usmjerena protiv muškaraca niti podrazumijeva ideju da žene sve moraju moći same. Uspjeh, smatra, ne bi trebao biti cilj pod svaku cijenu – važniji su ravnoteža, zadovoljstvo i sloboda izbora. 

„Ne želim više biti sama, ne želim biti najsnažnija, ne želim sve znati. Želim probati biti žena. To još uvijek učim sa svojih 45 godina”, kaže Žderić.