Užas u Tučepima, 14-godišnjak pretučen metalnom šipkom, otac u suzama: ‘Napadač je jeo u našoj kući‘; imamo detalje

Nakon što su makarski policajci uhitili 15-godišnjaka iz Tučepi koji je metalnim predmetom napao 14-godišnjeg sumještanina kojeg je ozlijedio, a kojeg je sudac za mladež pustio na slobodu, javno se oglasio ogorčeni i tužni otac napadnutog Tučepljanina.

Naime, 14-godišnjak je dovezen na pružanje liječničke pomoći nakon čega su policajci ubrzo pronašli i uhitili godinu dana starijeg napadača, a kriminalističkim istraživanjem utvrđeno je postojanje osnovane sumnje da je maloljetnik počinio kazneno djelo Teška tjelesna ozljeda u pokušaju.

Kako kazuju iz PU splitsko-dalmatinske, s obzirom na to da je 15-godišnjak do sada prekršajno prijavljivan zbog naročito drskog i nepristojnog ponašanja nad vršnjacima, uz kaznenu prijavu predan je pritvorskom nadzorniku.

- Ispitan je pred sucem za mladež, a nakon toga je pušten na slobodu – navedeno je u službenom policijskom izvješću.

Kako nam govori otac napadnutog 14-godišnjaka (podatci poznati redakciji, nap. a.), njegov je sin nedavno napadnut s leđa metalnom šipkom, a ovo je već treći put.

- Postoje trenuci u životu kada kao roditelj shvatiš da više nije dovoljno samo učiti svoje dijete da bude dobro, pošteno i da izbjegava sukobe. Dođe trenutak kada se zapitaš možeš li ga uopće zaštititi. Razmišljao sam trebam li napisati ovu objavu. Nisam osoba koja privatne probleme iznosi u javnost, a još manje želim poticati mržnju ili pozivati na linč bilo kojeg djeteta ili njegove obitelji. Ovo pišem isključivo kao otac koji više ne zna kome se obratiti i koji smatra da sustav nije uspio zaštititi njegovo dijete. Prije nekoliko dana moj četrnaestogodišnji sin po treći je put bio žrtva fizičkog napada iste maloljetne osobe. Ovog puta napad je bio posebno brutalan.

Napadnut je s leđa metalnom šipkom. Zadobio je udarce u nogu, rame i trbuh, a nakon što je pao na tlo, udarci su se nastavili prema glavi. Pokušavajući zaštititi glavu, instinktivno je podigao ruku. Danas je ta ruka u gipsu.

Završili smo na hitnom prijemu, a liječnici su potvrdili ozljede. I ne mogu prestati razmišljati koliko je malo nedostajalo da posljedice budu puno teže. Nekoliko centimetara lijevo ili desno moglo je promijeniti cijeli naš život. Nažalost, ovo nije bio prvi put.

Prvi napad dogodio se na Staru godinu. Bengalkom mu je spaljena dukserica, a pritom mu je oštećen i aparatić za zube. Drugi put dočekan je nakon škole i više puta udaren nogama u trbuh. O tom događaju iskaz je dala odrasla osoba koja je sve vidjela, a policija je provela svoje postupanje.

Nakon svega vjerovali smo da će institucije učiniti ono zbog čega postoje – spriječiti da se nasilje ponovi. Obraćali smo se policiji, Centru za socijalnu skrb, pravobraniteljici za djecu i nadležnom Ministarstvu. Nismo tražili ničiju osvetu. Tražili smo samo da netko prepozna ozbiljnost situacije prije nego što bude kasno. Upozoravali smo da se bojimo novog napada. Govorili smo da ovo nije jednokratni incident, nego obrazac nasilnog ponašanja koji se ponavlja – kazuje Visković napomenuvši da su na neke odgovore čekali mjesecima.

Od mnogih institucija dobili su tek formalne dopise i općenite odgovore. Dok su dopisi putovali od ureda do ureda, dogodio se i treći napad.

‘Treba li netko izgubiti život?‘

- Zato se danas pitamo, što smo supruga i ja još trebali učiniti? Koliko puta dijete mora biti napadnuto da bi ga sustav počeo doista štititi? Trebamo li čekati da posljedice postanu trajne ili da netko izgubi život kako bismo svi rekli da se moglo reagirati ranije?

Najviše nas boli što je dječak koji je napadao mog sina bio dio našeg života. Bio je dobrodošao u naš dom. Jeo je za našim stolom, spavao kod nas, išao s nama na kupanje, na selo i dijelio djetinjstvo s mojom djecom. Tek kada se njegovo ponašanje počelo mijenjati, naša su se djeca od njega udaljila.

Nikada nismo mogli zamisliti da ćemo jednog dana strepiti svaki put kada naš sin izađe iz kuće. Posljednjih dana slušamo kako preuveličavamo događaje, kako prikazujemo iste modrice iz različitih kutova ili kako želimo nekoga ocrniti. Čak se iznose i tvrdnje da je naše dijete rasistički nastrojeno. Sve to odbacujemo jer jednostavno nije istina. O ovom slučaju postoje liječnička dokumentacija, policijski zapisnici i svjedoci. Ne tražimo da nam itko vjeruje na riječ – činjenice postoje.

Ovu objavu ne pišem zbog sebe. Pišem je zbog svog sina, koji me danas pita hoće li ga ponovno netko dočekati iza ugla. Pišem je zbog svakog roditelja koji vjeruje da se ovakve stvari događaju nekome drugome. I pišem je jer još uvijek vjerujem da kao društvo možemo bolje. Da nijedno dijete ne bi trebalo odrastati u strahu, a nijedan roditelj svake večeri razmišljati hoće li mu se dijete vratiti kući neozlijeđeno.

Ne tražimo mržnju.

Ne tražimo osvetu.

Ne tražimo ničiju javnu osudu.

Tražimo samo ono što bi svako dijete trebalo imati, a to je pravo da bude sigurno. Zato vas molim da na trenutak zaboravite da se ovo dogodilo mom sinu i zapitate se: "Što da se ovo dogodilo mom djetetu? - kazao je Visković.

‘Djeca i roditelji vršili nasilje nad mojim djetetom‘

Komentar na napad zatražili smo od majke 15-godišnjeg napadača koja kazuje kako je puno neistinitih napisa izašlo u javnost zbog čega njezina obitelj doživljava neugodnosti.

- Mom djetetu prijete još i više nego prije. Ja sam povratnica u Hrvatsku iz Latinske Amerike s dvoje tamnopute djece. Dovela sam ih u svoju domovinu vjerujući da je bolje školstvo i da su bolje mogućnosti. Gadno sam se prevarila i što se tiče prilika i školstva, a i morala sam više puta slušati da bih trebala odseliti jer sredina je takva kakva je i nikad nas neće prihvatiti.

Ovaj događaj je mogao bit izbjegnut i situacija je mogla biti riješena davno, ali škola je uporno diskriminirala mene i moje dijete i to četiri godine, ignorirajući moje prijave protiv većeg broja djece i roditelja koji su vršili verbalno, fizičko i psihičko nasilje nad mojim djetetom te nam konstantno prijetili policijskim progonom.

Osim škole, suradnju su odbijali i roditelji dječaka koji je zadobio lakše ozljede, iako su više puta pozvani od strane mene i mojih roditelja da pokušamo zajednički riješiti problem – kazuje Tučepljanka koja tvrdi da su roditelji napadnutog dječaka kao razlog naveli da je njihovo dijete dobro i pristojno i da nemaju o čemu razgovarati.

To je, kako kaže, natjeralo na podnošenje prijave nakon prvoga fizičkog sukoba dječaka.

- Meni i mom sinu dozlogrdilo je da nas se vrijeđe i maltretira. Osim što su dva brata, u društvu još nekolicine dječaka maltretirali mog sina dok nije izgubio strpljenje i uzvratio, tom prilikom su mu prijetili i roditelji te djece i vrijeđali ga, a čak su ga gurnuli s bicikla.

Ta moja prijava je rezultirala lancem događaja u kojima je moje dijete još gore diskriminirano te čak strpano cijelu noć u pritvor radi, po opisu svjedoka, ‘naguravanja koje je trajalo 5 sekundi‘ – kazuje Tučepljanka.

Prema njezinom mišljenju, ‘‘obojici dječaka je potrebna pomoć kako bi se naučili nositi sa izazovima i rješavati konflikte na drugačiji način.‘‘

- Ovo je malo mjesto, ja sam rasla ovdje, trebali bi svi naći zajednički jezik i pomoći djeci, a ne se prepucavati preko novina – zaključuje mati 15-godišnjaka.