Niti jedna riječ nije prejaka. Kataklizma? Apokalipsa? Nema problema, slobodno je uzmite. Jer ovo što je Omiš u noći s 13. na 14. kolovoza 2026. godine doživio drukčije se i ne da opisati.
Cetina se umirila. Da može svu svoju vodu gradu svome bi dala. Zalila bi oganj i napojila turiste. Njih na tisuće koji su pobjegli u strahu od plamena koji je u nekoliko sati progutao svu omišku ljepotu.
Gori Lokva Rogoznica, bila je prva vijest. I to taman kada smo "proslavili" prvu godišnjicu katastrofalnog požara u Marušićima.
Gore i Stanići, javljaju. Logično, kad gori Lokva, moraju goriti i Stanići.
Gore Vrisovci, najednom će.
Gori Nemira.
Gori Brzet.
Gori Borak.
Gori Naselje.
- Gori nam grad! - viču ljudi.
Okupili se na novoj rivi. Nisu je valjda za ovo godinama čekali. Gledaju, plaču. Nazivaju svoje najbliže. Pitaju za prijatelje. Za susjede. Za psa. Za mačku.
Jedan čovjek ne zna gdje mu je majka. Gleda u crno nebo i osluškuje hoće li se bura smiriti. Drugi svoju staricu kroz mrak vozi u karijoli. Drukčije se, veli, nije dala iznijeti.
Dio grada nema struje. Pepeo prekriva Fošal. Nečujno sipi. Osjećamo se kao u filmu katastrofe. Koliko smo ih samo odgledali. I niti jedan nije bio ovako strašan.
U daljini odjekuju eksplozije. Čuje se i vriska. Neki ne žele iz svojih kuća. Civilna zaštita ih moli, preklinje. Ali ne. Evakuacija je zadnje što je njima na pameti.
Neki sjede na balkonu i piju vino. Plamen im je doslovno za leđima, a oni uživaju u trenutku. Gledamo ih u nevjerici. Baš kao siluete koje skaču po omiškim ravnim krovovima. I tjeraju vatru dalje od svojih domova.
Deseci policajaca reguliraju promet. Uzalud. Sve je zakrčeno. Kolona je duga kilometrima. Sa svih strana čuju se policijske sirene. Vozila hitne pomoći jedva se probijaju kroz masu. Ima ozlijeđenih.
- Samo da ne bude većeg zla - mole se Omišani.
Dolaze vijesti o izgorjelim kućama. O izgorjelim automobilima. Brojat ćemo ih kad se razdani. Izgorjele duše možemo izbrojati već sada. Svih 14.139. Koliko ih je izgorjelo skupa s njihovim gradom.
Plamen je nestvarno visok. Čini se nepobjediv. Vatrogasci nadljudskim naporima pokušavaju braniti koridore. Bore se za svaku kuću. Za svaki vrt. U ratu su. U paklu.
Brodice policije i lučke kapetanije jure morem. Odasvud su junaci došli. Nisu pitali treba li. Iskrcavaju turiste na rivu. Kupe ih s plaža, mokre, bez odjeće. Oni zahvaljuju, grle se, živi su. Sve im je ostalo u apartmanu. Ako se ikad u njega vrate.
A vratit će se, jer nema te kataklizme i apokalipse, znaju i oni, koja te može spriječiti da se vratiš u Omiš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....