Ili nas netko debelo laže ili je u Dućama, daleko od laboratorija i mračnih farmaceutskih skrovišta, pronađen izvor vječne mladosti.
Branko Vojnović ima sedamdeset i sedam godina. Može i brojkom – 77. Nestvarno. Jer, kad ga sretnete – a srest ćete ga, to vam jamčimo, u brdu, s ručnom pilom, kosirom i hlačama umrljanim od borove smole – okladili biste se da je tu negdje, vršnjak s onima koji salo i gušu tope Ozempicom.
Lagan na nogama, leđa ravna kao u momka pred prvu ženidbu, a lice kao u Miše Kovača na omotu ploče iz 1977. godine.
Daleko od magistrale i turista, naoružan alatom kakvog danas još samo u muzejima ima, Branko već godinama vodi svoj privatni, tihi rat. Sam protiv prirode. I ljudske nebrige. Sate i sate provodi radeći tuđi posao.
Zovu ga Doktor. Ali nemojte sada očekivati magične recepte i neke velike narodne mudrosti, jer njegov doktorat nije zarađen na teškoj nauci, nego na zelenoj ledini.
Džungla u Dućama
U mladosti je, kažu oni što pamte crno-bijele televizore i nogometne boeme, Branko bio strašan igrač. Čudo. Prozvali su ga Šalana, po Fernandu Chalani, slavnom, jednako brkatom portugalskom dribleru što je lomio kralježnice protivničkim obranama.
A naš dućki Šalana danas lomi draču i borove. Umjesto protivničkih stopera, on dribla kroz makiju.
– Kad san bija dite zvali su me Šekularac. Jer san dribla sve živo. Govorili su da mi balun moš uzet samo motornon pilon. Nisan proša pravu nogometnu školu, ali mi je zato priroda dala i kondiciju i talent. Ovacije san doživljava. I u Njemačkoj kad san bija, isto. Tamo su me uspoređivali sa Šurjakon – govori Branko.
Nema kod njega sjete. Ni suze u oku. Život je nudio, on se nije počastio, pa šta.
– Moran reć da san malo bija i budala. Moga san napravit karijeru da je bilo pameti. A malo me i otac nije razumija. Ni mene ni balun. Štaš, takva su bila vrimena – mirno će.
Kosir ne ispušta. Vodi nas po kozjim stazama u podnožju stare, sive drugarice Stomorice i sve pazi da ne zaostanemo previše za njim.
– Sve je ovo bila džungla – kaže.
Pogled na igralište
Pogled je čaroban. Brač, Hvar, Pelješac, Šolta, sve se vidi. I Dugi Rat. I Brankovo igralište. Puno je legendi Orkan dao, ali sa Šalanom se, neka se ne uvrijede živi i mrtvi, malo tko može mjeriti.
– Kad san prista igrat balun s veteranima, onda me povuklo. Mora san održat kondiciju, a kako san uvik volija prirodu, tako nije bilo druge nego poć u brdo – tumači.
A brdo zapušteno. Staze zarasle. Borovina jedva čeka šibicu. Kao onomad, prije više od dvadeset godina, kad je Duće umalo spaljeno bilo. I kad su svi kleli "ovo se više nikada ne smije ponoviti". Mo‘š mislit.
– Počeja san malo-pomalo, metar po metar, danas uru, sutra dvi i tako sve do sad, bez pristanka, očistija san šta ja zna koliko. Nisan mirija, ali sigurno to nisu metri, nego kilometri, najmanje deset kilometara. Plus pusti bori šta san ih skresa i pročistija – objašnjava Branko.
Gdje god stanemo, kamo god pogledamo, njegovih je ruku djelo. Sve je sam samcat odradio. Bez nagrade i plaće.
– Ma kakva nagrada, šta van je, ne zanima me to, ja ovo radin jer mi je gušt – brzo nas prekida.
Općina bez plakete
A samo nas je zanimalo je li ga itko ikada iz Općine kontaktirao, je li mu pomogao, kupio, možda, nove grablje ili veći kosir, poslao bocu vode, dao kakvu plaketu.
– Ima ko će plaketu dobit, ne brinite, meni ona ne triba, ja ovo radin za svoju dušu i za svoje misto.
A što kad vas više ne bude?
– E, to su me već pitali ovi neki moji.
I, što ste im rekli?
– Reka san in: "A šta ću van ja".
Smije se. Ništa, naravno, nije smiješno, smije se jer naprosto ima smiješnih ljudi. Poput onih koji će radije postaviti stotinu pitanja, nego jednom u životu ponuditi odgovor. Ili se dohvatiti drače.
– Uvati one tamo bore – navodi kolegu Duju.
– I ono tamo doli, sve do prvih kuća, sve san to ja očistija. I onaj tamo gori put – okreće se prema Stomorici – di se sad biciklisti spuštaju. I put do Gospe od Sniga, e, do crkve, i to san aktivira, i do Truša, s druge strane, isto, to dva puta godišnje obađen, a di je tek šta san svraća vodu, da ne uništi pute, na svin tin putovima san na baren trideset mista svraća vodu, to dragi Bog ne bi izračuna koliko je posla bilo.
Kupina ka hobotnica
– Drača, brnistra, kupina, ona te vata ka hobotnica, a visoka je dva, tri metra, pa udri, i to po zvizdanu. Onaj tamo put – sad opet pokazuje na drugu stranu – čistija san četrdeset dana zaredon, sami ja i moj pas, i još san posli toga četri, pet dana izgubija na grabljanju.
Za koji dan opet kreće prema borovima.
– Pilan grane, rižen, čistin, jer to je najgore za požar, klečući san svaku granu ošiša do visine koju san moga dobavit. Teško je pratit ako nisi stalno tu, učas vatra bukne, bez čistih putova i brisanih prostora ne može se oganj zaustavit – ponosno pozira u "svojoj" prozračnoj šumi.
Ne znoji se. Njemu je ovo odmor. I inspiracija. Teretana i terapija.
– Ko ne pazi prirodu, ne pazi ni na sebe. Jer priroda nam je sve dala. Zec, vjeverica, lisica, fazan, jarebica, u prirodi se uvik nešto događa. Ljekovite biljke, šipak, šparoge, kupine, divlja kruška, evo je, vidi šta je rodila, samo triba pazit, lani me ujila osa kad san zagriza, oću reć da kroz cilu godinu ovde moš nešto nać, neš bit ni bolestan, ni ostat gladan i žedan, jer ima i izvora vode, stariji Dućani znaju za Kalašca, za razliku od Općine, oni tamo ne znaju ništa.
Kad naraste drača, dodaje, "kad se čovik umisli da je najveći na svitu i da mu ništa više ne triba, onda sve to nestaje".
Ostaje tuga. Koje ni Branko nije bio pošteđen.
Pjesme za kraj
Nakon ženine smrti, dobio je posebno nadahnuće. Ne može to, kaže nam, običnim riječima objasniti.
– I pjesmice sam počeo pisati, imam ih zasad više od 350.
More, nebo, Cetina, lignje, bevanda... Čak i užitak sjedenja na vlastitom balkonu. Sve je opjevao. S rimom i bez nje. I svaku zna na pamet. Zadnja mu je o brnistri.
– Dok radin i dok slažen stihove u glavi, znan da san živ. Ljudi prođu, šetači, trkači, biciklisti, neki zahvale, neki misle da san lud šta sve ovo činin besplatno, a meni je dosta kad vidin da je put čist i da su mi misli bistre – maše Branko kosiron.
A mi se sklanjamo. Doktor Šalana igra svoju simultanku. Sam protiv svih. Dribla i pobjeđuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....