Malo se što može mjeriti s užitkom blagovanja hrane koju smo ne samo sami skuhali, već i sami uzgojili. Ili ulovili. U tome ima nešto zaista praiskonsko. No ne može se baš svatko prihvatiti takvog posla, potrebno je imati komad zemlje te volje i vremena za baviti se njome, a jednako tako nije svatko stvoren za lovca i ribolovca. Međutim, svi mi možemo, tamo gdje to nije zabranjeno, prikupljati hranu iz prirode pa jelovnik obogatiti samoniklim ili morskim plodovima.
Baš kao što za vrijeme šetnje možemo ubrati kupine, šparoge, divlji koromač ili gljive, tako možemo, kad boravimo uz obalu mora, u plićaku prikupiti školjke, ježince, rakove i puževe. Njihov izražen okus po moru obogatit će rižote, brudete i umake, a dodatak obalnog bilja, poput motara, kapara i divljeg luka, podarit će jelima onu posebnu starinsku dalmatinsku notu koju je teško postići na drugi način.