Je li Rendulić u pravu što nije pružio ruku Kolumbijcima na čelu Šibenika? Lani je nepravedno dobio otkaz na Šubićevcu, ali ovo je bilo nepotrebno

Otkad je svijeta i vijeka malo tko je našao precizan odgovor na pitanje kako se rastati poslije duge, emotivne ili poslovne veze, a da sutra možeš jedan drugom mirno pogledati u oči, te se barem korektno ili kurtoazno pozdraviti.

Bivši trener nogometaša Šibenika Krunoslav Rendulić, te kolumbijski vlasnici šibenskog prvoligaša Francisco Cardona i Eduardo Zapata Sierra pravi odgovor poslije proljetnog pomalo nasilnog rastanka, očito, nisu pronašli. Otud i mali incident po završetku utakmici Šibenik – Gorica (1:2), kad je Rendulić odbio prihvatiti čestitke Kolumbijaca za njegov uspjeh na Šubićevcu, pa su, po riječima očevidaca, pale i neke, očito nepotrebne, teške izjave, koje ne možemo baš ubrojiti u akademski rječnik.

Duga gorčina

Malo je tko u ozbiljnim šibenskim nogometnim krugovima odobrio spomenuti otkaz nadarenom stručnjaku, ali smo jednako iznenađeni činjenicom da gorčina, zbog toga, kod Rendulića gotovo neizbrisivo traje već mjesecima. Pogotovu, što je na odlasku sa Šubićevca Kruno posegao za pomalo stereotipnim objašnjenjem svog rastanka s Narančastima u stilu „Sve se to događa u nogometu“.

Nikad, dakako, nećemo saznati u kojoj je mjeri bila promašena kolumbijska odluka o Rendulićevoj smjeni. Neće se tako lako ponoviti sezona, kad su Narančasti uzeli „skalp“ i najvećima, Hajduku i Dinamu u gostima, narugali se Lokomotivi u Zagrebu(4:0), izborili remi (2:2) u ratničkoj utakmici na riječkoj Rujevici

Baš kao što se istinski šibenski prijatelji nogometa još uvijek pitaju je li trebalo mijenjati sinjskog trenera Mirka Labrovića prije šest godina, kad je u završnici drugoligaške utakmice Šibenik bio lider s četiri boda prednosti pred prvim ozbiljnim suparnikom.

Oba se „slučaja“, i Rendulić i Labrović, posve uklapaju u šibensku nogometnu povijest, koja govori da su se lako donosile odluke o smjeni uspješnih stručnjaka (pokojni Ivica Šangulin…), a stoičkim mirom podnosilo one, koji nisu bili ni kreatori privlačnih igara ni uspješnih bodovnih žetvi(Ivica Perković, Stipe Balajić…).

U dijelu spomenutih, blago rečeno, spornih odluka, donesenih u zadnjih nekoliko godina nisu posve nevini ni braća Bulat, koji su u trenucima, kad se vlast na Šubićevcu u stručnom smislu tek prenosila sa Šibenčana na Kolumbijce morali, jednostavno rečeno, ustati u zaštitu Rendulića. Trenera, koji je na šibenskom travnjaku usporedo i uspješno radio tri posla: rasla je momčad i igrači pojedinačno, a sve se poklapalo s nemalim rezultatskim pomacima.

Mali osvetnik

Koja je bitna razlika između Krunoslava Rendulića i Mirka Labrovića?

Sinjski se trener brzo pomirio sa svojom smjenom, pa nije rijedak gost na tribinama Šubićevca. Suprotno tome, Rendulić je demonstrirao manire malog osvetnika. Stoga, neovisno od toga što ne tako davnu Rendulićevu smjenu smatramo promašenom, ne možemo stati iza trenerove geste poslije zadnje utakmice. Njegov postupak je daleko od gospodskih manira, koje je demonstrirao u svom radu s Narančastima, pa i toliko potrebnog fair-playa na sportskim borilištima.

Pitanje je odakle toliko gorčine u Krunovom istupu, kad je poslije utakmice zapravo trebao biti sretan kao malo dijete!? Na stranu njegova stručnost i trenerski talent, ali ne pamtimo utakmicu, kad je jedna momčad poražena poslije toliko dobre igre i stvorenih prilika kao što su Šibenčani posrnuli protiv Gorice. Ukratko, Rendulića shvaćamo, ali mu ne možemo dati do kraja pravo. Svojom se gestom malom valu primitivizma, što je u minula dva kola itekako dodirnuo prvoligašku sezonu.