StoryEditor

SJEVER I JUG: Usta puna Europe

Piše PSD.
22. ožujka 2009. - 13:11

PIŠE
ŽELJKO ŽUTELIJA
U razdoblju kad se hinjeno bratstvo i jedinstvo EU trese pod naletom svjetske gospodarske krize, a dojučerašnjim gospodarima svijeta i gordim zagovornicima liberalnog kapitalizma klecaju koljena, Hrvatska se ponaša poput čovjeka pritisnutog nuždom koji je, kad se napokon dokopao spasonosnih vrata, ustanovio da su iznutra zaključana.

Nagađanja o tome kad ćemo biti primljeni u EU kreću se u rasponu od krajnjeg pesimizma do euforičnog optimizma.

Po prvi put od osamostaljenja Hrvatske državni je vrh osigurao najviši stupanj suglasnosti o ključnom vanjskopolitičkom pitanju: i predsjednik države, i premijer i oporba jednoglasni su u odluci da članstvo u EU-u nećemo kupovati teritorijem, da nećemo popuštati slovenskim ucjenama i da - ma kako bili u nezavidnoj situaciji - nećemo rasprodavati nacionalno dostojanstvo, čak i po cijenu da nam vrata EU-a ostanu još dugo zaključana.

Homogenizacija političkih rogova u vreći na sudbonosnom državnom pitanju upućuje na jasnu spoznaju kako su Slovenija - svojim drskim ucjenjivanjem, i EU - naklonim stavom prema ponašanju svoje članice, ovaj put prevršili svaku mjeru.

Svaki imalo upućeniji Europljanin zna da nam je mjesto u EU-u, i da smo za to bili spremni otprilike u vrijeme kad i Slovenija, koja se danas ponaša kao imperijalna sila neograničenih ovlasti, a ne kao mali dio rasparanih gaća bivše Jugoslavije.

O.K., opteretili smo svoj put prema tom blaženstvu od EU nekim nepotrebnim propustima i nespretnostima, na mnogim smo područjima života još daleko od uobičajenih europskih standarda, ali doista nismo zavrijedili da nas tretiraju kao krpicu kojom će brisati podove kojima koračaju briselski birokrati.

Negdje je, jednostavno, trebalo povući crtu u zaštiti nacionalnih interesa i dostojanstva, što je u svom radikalnom nastupu pred mladeži HDZ-a istaknuo i premijer Sanader, na radikalizam očito potaknut i unutarnjopolitičkim konsenzusom.

Šira hrvatska javnost jamačno ne zna sve pojedinosti o tome što se mućka u političkim kuhinjama EU-a, zbog čega se Slovenija ponaša tako nabildano i tko joj pruža pozadinsku potporu za ekcese kakve je pokrenula skupina njezinih alkoholiziranih nacionalista, a objeručke prihvatila službena politika, ni kakve nas nove zamke i prepreke očekuju u grčevitom nastojanju da postanemo stalna članica EU-a.

Potrebna nam je ta Europa, to nitko razuman ne bi trebao osporavati, ponajviše kao čvrst kriterij i jasna obveza za sređivanje unutarnjeg kaosa, počevši od pravosuđa, državne uprave, korupcije i kriminala do kulture svakodnevice, većim dijelom pećinske i posve neprimjerene europskim standardima.

Neovisno o tome kad ćemo biti primljeni u stalno članstvo, sve ono što smo ispregovarali s EU-om, uključujući i još neotvorena poglavlja, sada još moramo ispregovarati sami sa sobom, što je možda i teža zadaća od prethodne.

Ne treba gajiti nikakve iluzije o tome da ćemo punopravnim članstvom u europskoj zajednici naroda osigurati punu ravnopravnost s najutjecajnijim i najmoćnijim zemljama EU-a, kao što su Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Španjolska, Italija: zajedno sa Slovačkom, Bugarskom, Slovenijom, Latvijom i sličnim članicama morat ćemo se zadovoljiti igranjem u drugoj ligi, ali nitko nas pritom ne priječi da sve civilizacijske, političke, gospodarske i socijalne standarde prvoligaša ne primijenimo u našoj sredini.

Dok cupkamo pred vratima EU-a, Vladimir Drobnjak i njegov tim mogli bi otvoriti najvažnija poglavlja za unutarnje hrvatske pregovore o tome da se napokon počnemo ponašati kao Europljani, da uklonimo politikantstvo s područja na kojima je ono štetno i nepotrebno, osiguramo proboj sposobnima i poštenima, a ne samo podobnima, očuvamo i zaštitimo prirodnu i kulturno-povijesnu baštinu.

I da napokon u nečem i mi postanemno uzor Europi, a ne samo ona nama. Kad bismo se u vlastitoj zemlji približili europskim standardima, a kulturu svakodnevice dizajnirali europskim mjerilima, frustracije izazvane odugovlačenjem primanja Hrvatske u punopravno članstvo EU-a bile bi svedene na minimum, a slovenska podmetanja na našem putu u EU činila bi nam se kao nepodopština zločesta djeteta.

Primimo li Europu u punopravno članstvo hrvatskog načina života, u Splitu, Zagrebu ili Sinju mogli bismo se - globalnoj krizi usprkos - osjećati jednako dobro kao u Bruxellesu, ako ne i bolje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 02:38