 |
| PIŠE ŽELJKO ŽUTELIJA |
Svakodnevica puna nepredvidivih događanja opovrgava staru militantnu izreku “kako nas ništa ne može iznenaditi” jer smo, tobože, na sve spremni, a sva iznenađenja, pa i ona najšokantnija, dočekujemo zaštićeni neprobojnim štitom.
Naprotiv, svaki nas dan iznenađuje nečim novim i posve neočekivanim, od kulturnih priredaba i sportskih manifestacija do političkih kladionica, a nepredvidljivost postaje jedina konstanta življenja na ovim prostorima. Ako je suditi po zanimanju publike, onda je hokej na ledu danas prvi i najuzbudljiviji sport u Zagrebu.
Dom sportova na utakmicama Medveščaka svaki je put ispunjen do posljednjeg mjesta, a više od 5000 navijača fanatično bodri domaću momčad, u ozračju nezapamćenom na našim sportskim borilištima.
Hokej je u nas ukorijenjen otprilike kao i kriket ili bejzbol, ali je momčad Medveščaka ipak uspjela privući tisuće navijača oba spola, zapravo partijanera koji za vrijeme utakmice i još dugo nakon njezina završetka, neovisno o rezultatu, veselo tulumare na tribinama.
Stranci koji igraju za Medveščak ne mogu se načuditi toj atmosferi, dive se publici i kažu kako to prije nigdje nisu doživjeli. Usporedba s razbojničkim skupinama koje haraju nogometnim stadionima posve je suvišna.
Da je na nedavnim Danima Orisa netko neupućen ušao u Koncertnu dvoranu “Vatroslav Lisinski”, vjerojatno bi pomislio da ondje gostuju najveći scenski umjetnici današnjice: više od 5000 ljudi u dva dana ispunjavalo je dvoranu do posljednjeg mjesta.
Veliki austrijski arhitekt Hans Hollein, autor krilatice “Arhitektura je sve oko nas” i sudionik tog međunarodnog kongresa arhitekture, spomenuo je u svom izlaganju kako je na njegovu najposjećenijem predavanju, održanom prije tridesetak godina na američkom sveučilištu Harvard, bilo oko 1000 posjetitelja.
U tom je trenutku u dvorani “Lisinski” bilo oko 2600 ljudi. Na devetim po redu Danima Orisa i ove su godine, uz domaće arhitekte, gostovali neki od najuglednijih arhitekata današnjice. I ma koliko može impresionirati dolazak svjetske arhitektonske elite u Zagreb, čini mi se da je u cijeloj manifestaciji najdomljiviji bio nevjerojatan odaziv publike.
“Lisinski” je bio premali da primi sve zainteresirane, pristigle iz cijele regije, među kojima su prevladavali mladi, pretpostavljam studenti arhitekture i arhitekti na početku karijere, željni susreta s velikanima svoje struke. Nadmašena su i najoptimističnija očekivanja organizatora, arhitekta Andrije Rusana, idejnog začetnika te manifestacije, i časopisa Oris.
Dani Orisa definitivno su prerasli u jedan od najvažnijih međunarodnih kulturnih događanja u Hrvatskoj. Odakle takvo zanimanje za ljude koji oblikuju prostor u kojem živimo i struku duboko implementiranu u kulturu življenja, bez koje je nezamislivo suvislo organiziranje suvremenog načina života?
U ozračju pozitivne energije, u prisnom dodiru s najvećim ostvarenjima norveške i japanske arhitekture i protagonistima tih remek-djela, posjetitelji su jamačno osjećali pripadnost svijetu i najvećim civilizacijskim vrednotama današnjice. Pretežito mlada publika ni po čemu se nije razlikovala od one na koncertu U2 ili na hokejaškim utakmicama Medveščaka.
Čak je i Andrija Rusan, kojeg malo što može iznenaditi, pri pogledu na prepunu dvoranu “Lisinski” bio vidljivo iznenađen i razdragan ozračjem koje je u njoj vladalo.
Kad se to najmanje očekivalo, i to na području s kojeg u pravilu dolaze samo neugodna iznenađenja, ugodno nas je iznenadila i premijerka Jadranka Kosor, koja je preuzela kormilo u jeku najžešće oluje i zasad se više nego uspješno hrva s valovima nevolja koji joj dolaze u susret, ali i balastnim vodama koje prijete iz unutrašnjosti broda.
Izlaskom iz sjene bivšeg premijera, stilistikom lišenom arogancije i prepotencije, ali unatoč tome dovoljno odlučnim javnim nastupima, stekla je simpatije i onih koji su je dočekali s potpunom nevjericom, katkad i prezirom. Jadranka Kosor bilježi i svoje prve premijerske uspjehe, a odmjerenost njezinih istupa na političkoj sceni svakako više imponira od neodmjerenih, primitivnih i preglasnih istupa nekih oporbenih saborskih zastupnika.
Tim dramskim igrokazima i pitbulovskim kritičkim ugrizima pokušavaju prikriti svoju mentalnu zakržljalost, nesposobnu da iznjedri bilo kakav mudri i konstruktivni prijedlog za poboljšanje prilika u kojima živimo. Nakon njihovih istupa razuman čovjek ima samo jednu potrebu: da se cijepi protiv bjesnoće. Kao što vidimo, sve nas, ama baš sve, može iznenaditi.