SJEVER I JUG: Hall of Shame

PIŠE ŽELJKO ŽUTELIJA

Izlažem se velikoj opasnosti da mi moj prijatelj i redakcijski kolega Tomislav Židak, jedan od posljednjih romantičnih zaljubljenika u nogomet, dodijeli crveni karton i izopći me iz ljudske vrste. Ipak, unatoč tom riziku priznajem kako mi je protekli sportski tjedan, nakon pobjede Ukrajine nad Engleskom, bio jedan od najsretnijih otkako s razumne distancije pratim nogomet.

Ono što je mnoge Hrvate rastužilo, mene je ispunilo srećom: hrvatska reprezentacija oprostila se od Svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici, što je svojim igrama i rezultatima i zavrijedila, a to je napokon bila i prigoda za sučeljavanje s pravom istinom.

I ta istina, ma kako navijačima bila gorka, zapravo godi jer nas precizno pozicionira ondje gdje nam je mjesto: na svjetsku nogometnu periferiju. Sve što smo dotad slušali, gledali i čitali bile su jeftine spekulacije, medijska sportska kladionica u kojoj je uvijek više gubitnika nego dobitnika, pri čemu se šansa za hrvatski prolaz tražila u nekim loto kombinacijama na tuđim igralištima.

Ne usuđujem se ni zamisliti koliko bismo bildali te spekulacije do Mundijala da smo kojim slučajem prošli i u kakvim bismo se lažnim medijskim kupkama ljuljuškali do početka Svjetskog prvenstva.

Ovako ćemo se malo odmoriti od te bahate skupine milijunaša razasutih po europskim klubovima, mahom primitivaca koji − kad ih Bilić malo “pusti s lanca” − odmah završe ondje gdje im je prirodno stanište: na šanku, uz cajke, u moru alkohola.

A neki se pritom još i potuku, tek toliko da se upotpuni raskošan portret tih primata urešenih nacionalnim grbom koji su stekli sve uvjete da ih se uvrsti u Hall of Shame. Nije mi samo jasno kako se Slaven Bilić, kao intelektualac, roker i urbani lik, mogao toliko homogenizirati s kolektivom koji ga ni u čemu nije dostojan i koji ga je na posljetku izdao.

Nemam ništa protiv toga da se ljudi zaljubljuju u nogomet, kao što se neki zaljubljuju u Avu Karabatić, Simonu Gotovac ili Dolores Lambašu, ali to ne bi trebalo značiti i bježanje od istine. A istina je da je ova hrvatska reprezentacija, lišena pomoći Luke Modrića i Dudua, šaka nogometnog jada.

Redovito je se precjenjuje i u nju polaže više nade nego što zaslužuje. I zato je svako žaljenje zbog neodlaska reprezentacije na Svjetsko prvenstvo potpuno deplasirano: ako ikoga treba žaliti, onda su to navijači repke i domaćih klubova, koji za njihove fuj-nastupe troše zadnje kune, a neuspjehe omiljenih milijunaša utapaju u potocima žuje.

Nogomet je u nas odavno prestao biti igra namijenjena gledateljima, prožeta natjecateljskim duhom i fair playom. Uz nogomet se vezuju najmračnije sociopatološke pojave, kao što su eksplozije nasilja, krvavi obračuni među navijačima, uništavanje javnih dobara, rasni i šovinistički ispadi, trgovina ljudima, korupcija i kriminal, ubojstva nogometnih menadžera, potplaćivanje sudaca i kupovanje utakmica, sramoćenje zemlje u inozemstvu...

Za protivničke navijače na stadionima su predviđeni logori opasani žicom i okruženi specijalcima. Sve je to gadljivo i ružno, a pritom još i financirano novcem poreznih obveznika. Naši klubovi ne pripadaju ni petorazrednoj europskoj ligi, a kamoli Ligi prvaka.

Ali to ih ne sprečava da šakom i kapom dijele milijune eura neznalicama koji nisu svladali ni osnove hodanja, a kamoli trčanja. Psihoprofil našeg prosječnog nogometaša gotovo je jednoobrazan: skromno obrazovanje, gomila novca, skupi automobil, opsjednutost sponzorušama iz manekenskih krugova, cajke, kladionice, opskurne birtije na rubu grada...

I za takvima bismo trebali prolijevati suze zato što nisu otišli na Mundijal da još malo podebljaju svoje novčanike i priskrbe koji milijunčić eura svojoj krovnoj gerijatrijsko-mafijaškoj ustanovi? Potrebno nam je otrežnjenje od nogometa i suočavanje s istinom, ma kakva ona bila.

A ljubiteljima sporta, umjesto da suosjećaju sa svim tim križancima i mješancima koji nas sramote gdje god se pojave, od nogometnog terena do narodnjačkog kluba, bilo bi bolje da iznova gledaju snimke nastupa Janice Kostelić, Gorana Ivaniševića, Blanke Vlašić i drugih nacionalnih sportskih junaka koji zavređuju istinsko poštovanje.

Ne znam jesam li se iskupio pred Židakom, jer mu nikako nisam htio soliti ranu, ali jednom sam ga kolegijalno zamolio da ode na baletnu predstavu u HNK i napiše nešto o tome za Globusov prilog Lifestyle.

Napisao je to jednako nadahnuto kao i svoje strastvene nogometne komentare. Sada sam pak jednokratno uletio na njegov teren i nadam se da smo time poravnali račune.