StoryEditorOCM
ReflektorUZ HTV-ov CIKLUS ČUVENOG TAJNOG AGENTA S DOZVOLOM ZA UBIJANJE KOJI GOSTUJE I U KINIMA SA 'ZRNOM UTJEHE'

007 veličanstveni

Piše PSD.
20. studenog 2008. - 12:51

James Bond, “prokleti tajni agent” kako ga je nazvao Houra, žari i pali već 40-ak godina (ne)ovisno o njegovim tumačima

“Divim se vašoj hrabrosti gospođice... Trench. Sylvia Trench. A ja se divim vašoj sreći gospodine... Bond. James Bond.” – “Dr. No” (1962.)

Možda najzanimljivija stvar vezana za akcijski spektakl “Umri drugi dan” (2002.) bila je mogućnost da će James Bond krenuti u lov na Osamu Bin Ladena. Tumač agenta 007, Pierce Brosnan, smatrao je tu ideju veoma zanimljivom jer bi “Bonda odmaknuo od fikcije i napokon približio stvarnosti”. Ona, međutim, nije zaživjela.

No, zato je Brosnan u filmu, bez pogovora, vozio nevidljivi automobil i vježbao gađanje u simuliranoj streljani s trikovima na tragu “Matrixa”. Kada je Brosnanov Bond naglas rekao kako bi “radije na staru streljanu”, spremno ga je poklopio izumitelj R (John Cleese): “Ovo se zove budućnost pa je bolje da se naviknete.”

Ta budućnost bila je najavljivana još od 1962. godine kad je legendarni Sean Connery prvi ušetao u onaj bijeli krug na špici “Dr. Noa”, napravio par koraka, okrenuo se naglo nalijevo i ispalio precizan hitac, nakon čega je crvena boja krvi preplavila čitav ekran.

I Bond se u njoj punih 40 godina osjećao kao riba u vodi, iako su na njega, među ostalim, vrebali morski psi i pirane nekog od brojnih živopisnih zlikovaca, “donositelja armagedona”, koji misle da su Napoleoni ili bogovi.

Od nišana do smrti

Nije tajna da je pisac Ian Fleming izvorno zamislio Bonda mahom kao heroja bez uporišta u stvarnosti. Naoružan britanskim akcentom, walterom PPK-om i ekstraordinarnim “sex-appealom”, Bondu se događaju izvanredne stvari koje odgovaraju savršenim mjerama egzotična eskapizma.

Čim se Fleming udružio s Broccolijem i Saltzmanom, eskapizam je dobio jasnu širokokutnu filmsku kompoziciju spektakularne akcije koja je kapitalizirala na aktualnim socijalnim i kulturalnim trendovima.

Bondova umješnost kockanja, njegovo poznavanje dobre kapljice (“Dom Perignon iz ‘53. ne pije se topliji od četiri stupnja; to je jednako grozno kao slušanje Beatlesa bez naušnjaka.”), brzih automobila, lijepih djevojaka (“Ta puška se doima prikladnijom za ženu. Znate mnogo o puškama.

Ne, nego o ženama!”) i cigar(et)a načinili su ga primjerom udvorna džentlmena, čovjeka sa stilom koji “putuje i ubija nevolje s dozvolom” (“Operacija grom”, 1965.).

Plošno gledano, agent 007, dakle, ima dozvolu za ubijanje, neobuzdan je, prvo ubija pa postavlja pitanja i zapalit će fitilj u svakoj eksplozivnoj situaciji iz koje se voli izvlačiti za dlaku, a u kojoj predstavlja opasnost za svakoga. 

 “Goldfingerom” (1964.), trećom avanturom iz serijala, ta je formula dobila konture klasičnog Bond-filma. Scenarist Richard Maibaum, koji je sudjelovao na pisanju “Dr. Noa” i “Iz Rusije s ljubavlju” (1963.), karakterizaciju lik(ov)a zamijenio je “profiliranjem” kroz hrpu akcijskih sekvenci, dodao obilje krasotica, agenta 007 posjeo za volan astona martina s “high-tech gadgetima” i omogućio Conneryju više situacija za ispaljivanje “one-linera”.

Od “Dr. Noa” do “Umri drugi dan”, Bond je – igrali ga Connery, George Lazenby, Roger Moore, Timothy Dalton ili Brosnan – večerao seks, a doručkovao smrt s pištoljem kojeg uvijek nosi jer ima “kompleks manje vrijednosti”.

Povalio je mnoge žene objasnivši im “teoriju velikog praska” i više puta spasio svijet u ime patriotizma “za kraljicu i domovinu”, kako je to Maud Adams lijepo istaknula u filmu “Octopussy” (1983.), opirući se negativčevim nastojanjima da mu smisle “zabavnu smrt”.

Stari Bond-filmovi bili su upravo takvi – zabavni. Što uostalom reći o sceni u kojoj Connery u zjenici oka ljepotice vidi protivnika kako mu se prikrada iza leđa, prizoru u kojem se Moore njiše s lijane na lijanu uz prepoznatljiv Tarzanov poklič ili kad na pitanje

“Jesi li što slomio?” nonšalantno, s frizurom “na mjestu”, odgovara “Samo krojačevo srce!”. Junakovo uživanje u luksuzu i ljepoti “kako bi preživio” dolazi od onoga da nikad zapravo nije ni odrastao. Bond se ponašao kao veliko dijete. Barem ga je Moore u većini svojih filmova igrao takvim i na trenutak doslovno približio cirkuskom klaunu (“Octopussy”) kakav je, samo bez crvenog nosa, kasnije bio i Austin Powers.

Njegove utabane korake, u kombinaciji s Conneryjevima, nastavio je slijediti i Brosnan, makar mu je mačistički gard spustio novi, ženski M (Judi Dench), nazvavši ga “seksistom, mizoginičnim dinosaurom i relikvijom Hladnog rata” čiji “dječački šarm” kod nje “ne pali” (“Zlatno oko”, 1995.).

A kad je u “Umri drugi dan” izbivao neko vrijeme, trunuvši prljav i bradat u korejskoj tamnici, hladno mu je u facu sasula “Dok vas nije bilo, 007, svijet se promijenio...”.

Brosnan je, nažalost, bio uvjeren kako je sve ostalo isto, odnosno da je Bond koji je prešao sjevernokorejsku demilitariziranu zonu isti onaj junak što je šetao pješčanim plažama u “Dr. Nou” ili letio u orbitu u “Operaciji svemir” (1979.). Ali, nije baš bilo tako.

Bondov novi identitet

Dok “vani” vrebaju okorjeli zločinci i prijete cijelom čovječanstvu, 007 ne može šarlatanski, s noge na nogu, hodati po kasinima, obučen u “fancy” smoking, sipajući pošalice iz rukava i zavodeći sve što nosi suknju.

Trebalo je, stoga, preispitati Bondov identitet, poput Bourneovog, dati mu hamletovsku dvojbu “biti ili ne biti”, te nadrealnu akciju podrediti realističnijoj drami, za koju Bond, reče jedan lik u “Operaciji grom”, načelno ima “jak smisao”.

To se dalo naslutiti kad bi se oglušio na zapovijedi i krenuo u osvetu, bilo za Blofeldom koji mu je ubio ženu (“U službi njezinog veličanstva”, 1969.) ili Sanchezom, odgovornim za smrt frenda (“Dozvola za ubijanje”, 1989.).
Očito, prilike za kompleksnije “čitanje” Bonda bilo je i prije.

Sjetimo se, recimo, scene iz “Špijuna koji me je volio” (1977.) postavljene na egipatsku pozornicu “na kojoj se događala drama civilizacije”. Ipak, pod “predstavom” redatelj Lewis Gilbert smatrao je akciju u publici i izvan bine gdje je Zubo (Richard Kiel) ubijao nekog nesretnika, da bi, potom, “kratki susret” s njim, prvi u nizu, doživio i sam 007.

Usporedite li tu scenu s relativno sličnom u “Zrnu utjehe” (2008.), gdje Marc Forster jednaku pažnju pridaje izvedbi “Tosce”, negoli novonastalu metežu u amfiteatru, uočit ćete promjenu “lika i djela”.

U izvedbi Daniela Craiga, 007 je ranjena zvijer, muškarac gonjen unutarnjim demonima koji više ne stiže razmjenjivati poljupce, jednako kao što ni vaš recenzent prošlog vikenda nije uspio odgledati sve Bondove, bez da, simbolično, posegne za tipkom “fast-forward” na upravljaču.

Svijet je danas postao prokleto ubrzano mjesto u kojem se malo tko uopće i smije. Tako, Bondova “stvarnost” više nije mogla ostati uokvirena unutar humorne akcijske fantazije.

Zato Craiga i prati stresna kamera iz ruke ne dopuštajući mu da malo predahne i uživa u ulozi špijuna kao njegovi prethodnici. Ona nestvarna “budućnost” iz “Umri drugi dan” naglo je poprimila obrise realne “sadašnjosti”. Bolje da se na to naviknemo.

Najbolje od Bonda

- akcijska scena: jurnjava aerogliserima kroz minsko polje (“Umri drugi dan”)
- tučnjava: Bond vs. Mollaku na dizalici (“Casino Royale”)
- smrt negativca: Blofeld ubačen u dimnjak (“Samo za tvoje oči”)
- one-liner: “Jesi li što slomio? Samo krojačevo srce!” (“Operacija svemir”)
- klasik-rečenica: “Što sve radim za Englesku...” (“Samo dvaput se živi”)
- ime Bond-cure: Pussy Galore (“Goldfinger”)/Chew Me (“Čovjek sa zlatnim pištoljem”)
- automobil: lotus koji se pretvara u podmornicu (“Špijun koji me je volio”)
- uvodna špica: “Svijet nije dovoljan”
- plakat: “Samo za tvoje oči”
- pjesma: “Goldfinger”/”Diamonds Are Forever/”Licence To Kill”

Sinonim za Bond-film

- priča: 007 dobiva zapovijedi od M-a, kreće uloviti negativca, a usput “ulovi” i barem dvije-tri dame; klasika
- akcijska scena: brza i žestoka potjera snježnim obroncima
- Bond-djevojka: “Oh, James!” 
- Moneypenny: uvijek blizu, ali nikad do kraja odnos 
- Q: “Nije vrijeme za šalu, 007. I ovaj put mi vrati automobil netaknut!” 
- piće: srednje suh vodka-martini
-hrana: seks za večeru, smrt za doručak 
- bomba: zaustavljena točno 007 sekundi prije detonacije 
- negativac: tajno skrovište s morskim psima mesožderima
- odjavna špica: James Bond Will Return

Bond-negativci

- Kako svaka pozitivnost mora imati svoju negativnost, za razliku od junaka čiju osobnost često zrcale, antagonisti u Bond-filmovima su manipulativni i nikad ne djeluju prije nego promisle.

A promišljali su svašta - od stvaranja savršene vrste ljudi u kozmičkoj stanici (Michael Lonsdale, “Operacija svemir”) do lansiranja raketa na Kinu i SAD kako bi zaratili te zemlje (Vincent Price, “Sutra nikad ne umire”). Neki su, pak, izgledom “bacali” malo i na našeg Dikana Radeljaka (izvrsni Curt Jugens, “Špijun koji me je volio”).

Posvete Bondu

- 007 je utjecao na mnoge filmove. Jedni su ga parodirali (“Austin Powers”, “Ja, špijun”), drugi oponašali (“Nemoguća misija”, “xXx”), a treći mu odavali posvetu (“Istinite laži”).

Potonji klasik, u režiji Jamesa Camerona, direktno je homažirao “Goldfingera” u onoj sekvenci kada Schwarzenegger, kao najzanimljiviji (anti)Bond 90-ih, skida ronilačko odijelo i u smokingu kreće u “akciju”.

Razlika je bila u tome što on s Tiom Carrere nije mogao dalje od očijukanja i strasnoga tanga - kod kuće ga čeka obitelj.

Uzgred, Brosnanovi Bondovi nastojali su “skinuti” upravo baroknu spektakularnost “Istinitih laži”, dok Craigovi akcijski trže na dokumentarističkom realizmu trilogije o Jasonu Bourneu, premda nije posve točno da je potonji u tučnjavi prvi rabio sve što mu dođe pod ruku - 007 se, naime, snalazio i sa ventilatorima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. rujan 2023 05:06