Stefan Milenković, violinist svjetskog ugleda, oduševljen je novom splitskom koncertnom dvoranom u Hrvatskom domu gdje ima gala koncert danas u 20 sati.
Zatekli smo ga taman nakon probe kada je s pažnjom spremao svoju violinu, rad graditelja glazbala Giovannija Battiste Guadagninija iz 1783. godine u baršunastu vreću pa u lakiranu kutiju. Isprobao je svoj instrument u dvorani i kaže - prostor ima odličnu akustiku, idealan oblik i veličinu. Dvorana nije isuviše velika, tim bolje - program koji on uglavnom svira nije za goleme prostore i tisuće slušatelja.
Milenković se prije dvije godine definitivno vratio iz inozemstva i danas živi u Novom Sadu. Profesor je violine na tamošnjoj Muzičkoj akademiji i umjetnički direktor nove koncertne dvorane. Prije toga, živio je pet godina u Italiji i čak 25 u Americi.
Za splitski koncert, u povodu blagdana svetog Dujma - kojega izvodi uz pratnju pijanistice Hilde Švan -odabrao je niz djela.
- Sviram Dvořákovu Sonatinu u G-duru, koju je skladatelj napisao za vrijeme boravka u Americi, pun dojmova; to je pravo remek djelo u četiri stavka, osjećaju se u njemu indijanski glazbeni motivi, osobito u drugom stavku.
Potom, izabrao sam Beethovenovu Sonatu br. 7 za violinu i klavir u C-molu, veoma dinamičnu, duboku, jake energije.
Nakon toga, kulinarskim jezkom rečeno, bifteka s krumpirima, prelazimo na nešto laganije, lepršavije i svježije poput talijanskog gelata: na Paganinijev "Karneval u Veneciji".
Ta sklaba gotovo je komična, s bezbroj varijacija koje nalikuju karnevalskim maskama i za izvođača upravo vratolomna.
Potom slijedi skladba Ogledalou ogledalu Arva Parta, suvremenog estonskog umjetnika. Part je djelo napisao sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća,veoma je meditativno i u njemu se čuju zvukovi samostanskih zvona, opisao je maestro program koncerta u kome su, razumljivo, predviđeni i interesantni dodaci poput glazbe iz filma Schindlerova lista.
Stefan Milenković veoma dobro poznaje stare i nove instrumente i njihovu vrijednost. Sam svira na povijesnoj violini ali, kako nam je prilikom jednog razgovora prije mnogo godina rekao, glazbalo staro 200 godina ne zvuči nužno 200 puta bolje. Ima i izvrsnih novih instrumenata.
- Mnoge suvremene violine imaju odličan zvuk. Uz to, nisu ni sve stare, čuvene Stradivarijeve violine najbolje, ali, od njih desetak, tri su nenadmašne. Ti najbolji primjerci imaju dubinu i, rekao bih, nekoliko brzina više. Dobra violina ima posebnu frekvenciju i širok raspon boja te se čini kao da je ozvučena. Ne nužno jako glasna, nego se i najtiša piana čuju i u zadnjem redu, ili, još preciznije, osjećaju se.
Instrument na kome sviram rađen je po Stradivarijevom načinu, u pitanju je ista radionica i škola. Ni danas ne znamo sve tajne toga zanata, ali, svakako je bitna preparacija i obrada drva. Drvu treba barem jedno stoljeće da bi se u njemu kristalizirale smole i da bi se do kraja osušilo. Stoga su se neki talijanski graditelji instrumenata snalazili koristeći stare ormare, krevete i grede kako bi brže došli do rezultata, priča maestro.
Budući da je počeo svirati još kao dijete, zanimalo nas je treba li njemu još uvijek vježba.
- Ja bih volio da mi ne treba, da samo dođem na koncert i sviram, ali, to je nemoguće. Uostalom, riječ je o fizičkoj aktivnosti i tijelo mora ostai u dobroj formi, kaže.
Milenković se profesurom bavio i u Americi, a sada, u Novom Sadu, ima velike planove. Njegovi studenti dolaze iz čitave Srbije, pa i iz inozemstva, a želi da novosadska violinistička škola, koja je veoma kvalitetna, bude prepoznata i u čitavom svijetu.
Već idućeg mjeseca organizirat će i institut, svojevrsni MasterClass za studente iz raznih zemalja. Osim glazbene tehnike, u program su uvrštene i vježbe mobilnosti, vježbe disanja, meditacija i relaksacija.
- Mnogo sam putovao, bio na brojnim festivalima i opazio sam kako mladi glazbenici zbog sviranja violine mogu zaraditi i ozbiljne ozljede. Zbog neiskustva i višesatnog sviranja doći do upala tetiva, stradaju vrat i kičma. Stoga je važno da budu svjesni svoga tijela - i pravilno dišu..Jer, ako glazbenik ne diše pravilno ili ako je tjeskoban, stisnut, uznemiren - sve se to čuje kroz zvuk violine, pojašnjava Milenković.
On je u svojoj šestoj godini već javno nastupao, a violinu je prvi put uzeo u ruke kada su mu bile samo tri. Upravo toliko ima i njegov sinčić Nikola. Hoće li očevim putem? Maestro kaže da ne zna i da mu ništa neće nametati.
- Ja sam volio svirati, i premda se govorilo čak i da mi to nameću nije istina - jer ne bih do danas ostao u glazbi. Klavir me nije uspio zainteresirati ali, violina je odmah u meni izazvala znatiželju. Nikola, opažam, ima odličan osjećaj za ritam i oblik glazbe, ali, tko zna čime će se baviti...sam će izabrati.
Jedino želim da bude sretan, da bude dobra osoba i da se uklapa u društvo. Ako bude želio voziti taksi, neka vozi, zaključuje Milenković koji će za vrijeme boravka u Splituodržati i trodnevni majstorski seminar za mlade glazbenike.