StoryEditorOCM
ŽivotPRIČA IZ ‘MAESTRALA‘

Vedrana ima pet mjeseci i zarazan osmijeh. A majka ju je ostavila u rodilištu. U splitskom Domu čeka na nove roditelje

20. siječnja 2023. - 08:54

Vedrana, jer se voli smiješiti koliko i sve zdrave, vesele, petomjesečne bebe, u splitski Maestral, Dječji dom za djecu bez odgovarajuće skrbi, došla je direktno iz rodilišta. Majka ju je odbacila čim je rodila, predala je sustavu na brigu. Paradoksalno joj je napravila najveću uslugu na svijetu, okarakterizirala se u startu kao loš biološki roditelj koji svoje ponašanje ne misli mijenjati. Vedrana je sada pod skrbi teta iz splitskog Maestrala i još ne shvaća kako oko sebe ima puno brižnih zamjenskih mama i teta.

Nadležni Zavod za socijalni rad već je u proceduri oduzimanja roditeljskih prava biološkoj majci, nakon čega će završnu riječ dati sud. U tom trenutku djevojčica će biti spremna za posvojenje. Za nadati se sada kako to neće trajati unedogled: da Zavod neće odugovlačiti s postupcima, da sud neće tražiti dugotrajna vještačenja, ročišta praćena višemjesečnim pauzama. Svako usporavanje za ovu bi djevojčicu, kao i su svim slučajevima po pitanju nezbrinute djece, značilo produženje agonije i odlaganje ulaska u posvojiteljsku obitelj.

- Sigurni smo kako će naša momentalno najmlađa korisnica lako i brzo s okončanjem svih procedura pronaći mamu i tatu. Za bebačima, mališima, moglo bi se reći više i curicama nego dečkima vlada najveći interes posvojitelja. Što je dijete starije problem posvojenja je sve veći. Za tinejdžere ga mahom nema. Stariji naši korisnici to sami više ni ne žele. Zato se nadamo što bržem okončanju procesa, kako bi bebica brzo dobila šansu za obitelj. U Hrvatskoj imamo 13 domova za nezbrinutu djecu u kojima živi oko 800 korisnika. Mnogi još imaju šanse da nađu tatu i mamu kroz proces udomljavanja ili posvajanja. Vrijeme im ne radi u korist, zato ga se nadamo ubrzati na sve moguće načine - veli ravnateljica Maestrala Jelena Burazin.

image

Jelena Burazin, ravnateljica doma za djecu Maestral iz Splita

Nera Simic/Cropix/Cropix

U splitskom Maestralu već godinu dana dvoje djece, od 9 i 10 godina ima ostvarene preduvjete za posvojenje. I čekaju ga. Godinu dugih dana spremni su za nove roditelje, za obitelj. I čekaju. Evo zašto, u nadležni Zavod, u Registru potencijalnih posvojitelja od 1200 prijavljenih, za njih ne mogu pronaći adekvatne osobe. U ovom momentu u Zambiji se četiri hrvatska bračna para bore s pravnim sustavom koji ih je zbog njihove duboke želje da postanu roditelji optužio da se bave trgovinom ljudima. Od njih četvero, dva su para upisana u Registar, a dva su u postupku. Je li sustav mogao reagirati brže? Jesu li posvojitelji izgubili strpljenje u hrvatske igre bez granica i na horuk pojurili u tuđinu po djecu? Zašto se kod nas na posvojenje toliko dugo čeka? Gdje šteka, što ne valja u sustavu? Otkrili smo slabe karike.

- Stalno apeliramo na Zavod, šaljemo požurnice, pišemo mailove kako bi ubrzali postupke. Nekada se sve procedure provedu toliko brzo da imamo fantastične rezultate, nalik nedavnoj situaciji u kojoj su u manje od godinu dana jednom roditeljskom paru oduzeli pravo. Tako bi stalno trebalo biti, maksimalno bi proces procjene roditelja trebao trajati do godine dana, a ne dvije kako sada stoji u zakonu. Kroz to vrijeme nadležni Zavod za socijalni rad procjenjuje hoće li se oduzeto dijete vratiti u biološku obitelj, ili će im se pokrenuti postupak za oduzimanje roditeljskih prava. Naše je mišljenje da ukoliko se u Zavodu uvidi kako se roditelj ne mijenja, tada ne treba odugovlačiti s oduzimanjem njegovih prava. Ne treba čekati za to dvije godine – veli ravnateljica.

Proces treba usmjeriti u pravcu interesa djeteta, kaže, a ne roditelja kojem se daju beskonačni produžeci. Iako praksa pokazuje da se većina roditelja nikada ne mijenja. Ne postaju bolji. Zašto roditelji odugovlače situaciju, ne puštaju dijete u bolji život, lažu socijalnim radnicima i sucima? Zato što dio njih prima roditeljsku naknadu koju ne žele izgubiti. Zbog toga često nakon završetka dvogodišnjeg nadzora tijekom kojeg im dijete boravi u Domu ili u udomiteljskoj obitelji, preko noći naprasno sele u drugi grad. U njihovom Zavodu za socijalni rad opet otvaraju isti predmet. Kreću ispočetka, u nove dvije godine, i kradu svojoj djeci vrijeme. Mnogi su čisti sebičnjaci koji nad djetetom ne žele izgubiti moć.

image

Ilustracija

/Shutterstock

- Često su to osobe psihički bolesne, zlostavljači koji na tijelu djece ostavljaju masnice, ožiljke. Osobe iz narkomanskog miljea, loši roditelji koji ne vide problem u tome što im dijete u četvrtoj godini ne priča, ne hoda, ima izražene zdravstvene smetnje, neadekvatno tretirane smetnje u razvoju. To su i jako siromašne obitelji, ili one u kojima se djeca puštaju bez brige i nadzora, bez obroka, s lošim higijenskim navikama, po dijete neadekvatnim uvjetima života – pojašnjava.

U splitskom Maestralu momentalno živi 68 djece, uz njih je 12 u domskim stanovima, te u Kaštelima 23. Još 58 ih je na usluzi poludnevnog boravka, što znači da žive u biološkim obiteljima nad kojima Zavod provodi procjenu rizika. Potencijalno su na korak od oduzimanja djeteta i smještanja u dom ili udomiteljsku obitelj. Na ovaj način se obitelji i djeci nastoji pomoći kako bi se spriječila potreba za smještavanjem u ustanovu.

- Kod nas u Domu dobivaju ono što nemaju kući, ili barem nemaju onoliko koliko bi trebali, pažnju, brigu, društvo, obroke, pomoć u školskim zadaćama, organizirane izlete, odlazak u kino, na klizanje, darove za rođendan, blagdane. I jako vole biti kod nas. Brojkama gledano, lani smo imali četiri posvajanja, devet udomiteljstava. Raduje i činjenica da imamo i manji broj korisnika nego lani u isto vrijeme, ali i to što smo odlukom Ministarstva dobili veći broj zaposlenih novih djelatnika – veli ravnateljica.

U trenutku kada Zavod uoči da je stanje u obitelji loše, ugrožavajuće za dijete, dijete se iz nje izvlači. Biološki roditelji imaju pravo s djecom održavati kontakt, neki ga koriste, neki ne. Dijete kroz udomiteljstvo dobiva alternativu bolju nego da odrasta u domu. No sva istraživanja i praksa, veli ravnateljica, pokazuju kako odrastanje u domu bez obzira na skrb, brigu, pažnju ipak nije najbolje rješenje za dijete. Njemu treba obitelj.

- Udomiteljstvo znači da obitelj brine o djetetu koje s njima živi, no i da biološkom roditelju nisu oduzeta njihova prava. I u ovom dijelu priče Zavod za socijalni rad i suci imaju najvažniju ulogu, oni su ti koji procjenjuju ponašanja bioloških roditelja, odlučuju o povratku djeteta. Po našem razmišljanju, daju im previše šansi za iskupljenje. Tu imamo problem. Biološki roditelji često koriste brojne pravne mogućnosti kako bi zaustavili lišavanje roditeljstva – veli.

Perfidni su to sistemi ponašanja, nabrojat ćemo ih jer smo im svjedoci na svakodnevnoj razini. Biološki roditelji često lažu socijalnim radnicima ili sucima uvjeravajući ih kako su se poboljšali. Obećavaju sve i svašta, glume skrhanost, tugu. Budu prilično uvjerljivi. Zašto oni toliko uspješni u manipulacijama, ostavit ćemo na razmišljanja ljudima iz sustava kojima to rade. Logika ipak jasno govori kako u fokusu pažnje ne trebaju biti roditelji nego isključivo i jedino djeca.

- Zakonski rok od dvije godine do konačne odluke Zavoda i suda treba skratiti. Na sreću i počelo se na tome raditi. Ministarstvo je oformilo povjerenstvo za praćenje djece, stalno se održavaju sastanci na kojima tim ljudi iz Ministarstva, Zavoda i Domova za nezbrinutu djecu analizira svako dijete. Radi se na ubrzanju pronalaska obiteljskog okruženja za dijete, bilo povratkom u biološku obitelj, u pravcu udomljenja, ili posvojenja – otkriva ravnateljica.

image

Ilustracija

/Shutterstock

Bitan čimbenik u priči su i suci o čijem znaju i procjeni ovisi hoće li prihvatiti riječi često manipulativnih roditelja, ili će presuditi u korist djeteta. Ravnateljica smatra da bi oni definitivno trebali imati realniji prikaz situacije. I ne dozvoliti, kako im se to dogodilo u jednom slučaju, da od ročišta do ročišta prođe čak godinu dana! Nakon što su reagirali stvar se preko noći ubrzala.

- Usuđujem se reći da bi trebali proći određene edukacije. Stalnim sudačkim davanjem šansi roditeljima, traženjem silnih vještačenja koja traju, traju, traju, izgubi se pet, šest, deset uzaludnih godina koje je naš korisnik mogao provesti s posvojiteljima ili udomiteljima. Tužne su to situacije – kaže.

Još su tužnije one u kojima dijete stekne povjerenje u potencijalne posvojitelje. A onda cijela priča odjednom padne u vodu jer se posvojitelji naglo povuku. Najčešće kada uvide kako je roditeljstvo težak posao i shvate kako za to nisu spremni. Jeli misle pritom o djetetu koje se za njih vezalo? Ne. Misle isključivo o sebi. To su mučne situacije, u kojima se dijete opet osjeća odbačeno. Jer opet s njima, kaže, ravnateljica, treba započeti psihološki proces vraćanja vjere u ljude. Veliki su problem i posvojitelji i njihovi nerealni zahtjevi. Jedan par je, primjerice, tražio dvije zdrave curice, jednogodišnjakinju i trogodišnjakinju. Ponašali su se doslovce kao da biraju iz kataloga.

- Imali smo predivnu djevojčicu za koju smo iz Zavoda za socijalni rad dobivali informacije kako joj ne mogu pronaći posvojitelje. Zato jer je imala šest godina, a svi traže malo dijete. Ipak je uspjela naći obitelj, i to je postala jedna divna priča. Nitko ne želi ni bolesno dijete. Svi posvojitelji žele i dijete bez trauma, a ne shvaćaju kako su do dolaska u naš Dom djeca već prošla određene traume. Bio je tu i dječak koji je po rođenju bio neurorizičan. Taj je faktor eliminirao brojne potencijalne posvojitelje, sve dok nije došla obitelj iz Slavonije. S vremenom je izrastao u prekrasnog, zdravog dečka. Dijete nije igračka, dijete je mali čovjek koji traži obitelj. Što se nas tiče, mi smo uvijek na njihovoj strani. Što se nas tiče, napravit ćemo sve da svi mi koji smo uključeni u njihove živote brže donosimo jasne odluke. Potičemo naše suradnike na isto takvo razmišljanje kako bi se zakonski postupci skratili i dijete što prije našlo obitelj. Sve je bolje od života u domu – veli ravnateljica Jelena Burazin.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. ožujak 2023 19:25