Kad smo se za susret dogovarali sa 60-godišnjim Vladom Zemunikom, umirovljenim fotografom koji sada boluje od Parkinsonove bolesti, zaputivši se u Sumpetar Jesenice nismo mogli ni pomisliti da je Vlade od svog doma napravio pravi mali muzej o Hajduku.
Gradsko vijeće Grada Omiša na prijedlog Festivala dalmatinskih klapa Omiš dodijelilo je Vladi Zemuniku, dugogodišnjem fotografu i suradniku FDK Omiš, 22. rujna 2020. godine Nagradu Grada Omiša za životno djelo.
Navedeno je tada da je Vlade dobio ovu nagradu za doprinos boljitku Festivala višegodišnjim ustrajnim i samozatajnim radom, za ukupno svestrano djelovanje u društvenom i kulturnom životu Omiša te za doprinose u Domovinskom ratu, od kojih se posebno ističe izrada projekta i sudjelovanje u izradi prvog hrvatskog oklopnog transportera Tin.
No, bolest je Vladu natjerala da, nakon što se prestao profesionalno baviti fotografijom, počne još strasnije skupljati memorabilije o Hajduku i sortirati ih, počevši od najstarijeg datuma, kada ih je počeo skupljati.
– Kad sam počeo skupljati stvari o Hajduku? Ja nisam počeo skupljat stvari o Hajduku, jer nikada nisam odlučio biti sakupljač. No, najprije mi je pokojni otac ostavio Slobodnu Dalmaciju iz 1955. godine. I te godine je Hajduk bio prvak. To mi je bila inicijalna kapsla koja me je poslije navela na to da počnem skupljati fotografije o Hajduku.
Utakmica protiv Sarajeva '66.
Rekli ste mi da ste kao mali počeli ići na utakmice Hajduka?
– Nisam kao mali, nažalost. Ja sam kao mlad išao na Hajduka, a kao mali sam išao gledati Orkana, jer je bilo skupo ići u Split gledati Hajduka. Nogomet mi je u krv ušao preko novina i kroz prijenos utakmica – govori nam Vlade Zemunik, te objašnjava:
– Moj otac je s društvom išao na Stari plac gledati Hajduka. Bilo mu je skupo mene vodit, onda je na kuću stavio razglas, preko kojeg bi slušali radijski prijenos. U dvoru u Sumpetru bi se tada skupilo cijelo mjesto, i onda bi se slušao prijenos. I tako sam se uključio u Hajduka, a na prvu utakmicu na Stari plac sam otišao kad mi je bila krizma u osmom razredu osnovne škole.
Naime, bio je običaj da ti se kupi sat. Ujak me tada upitao: "Hoću ti kupiti sat"? Ja mu rekao: "Nemoj, odvedi me na Hajduka".
I onda, ujutro je bila krizma, a popodne su igrali Hajduk i Sarajevo. Otišli smo na autobus, znam da je bilo veliko nevrijeme. Čak sam, dok smo se vozili, vidio i pijavicu na moru kod Stobreča. Bilo je takvo nevrijeme da se nije mogli ni ući na stadion – prisjeća se Vlade. Te dodaje:
– Budući da su u Hajduku imali dobre veze s biskupijom, u Splitu smo ušli na njihovo parkiralište pa smo s njihovog balkona gledali prvo poluvrijeme prve utakmice Hajduk – Sarajevo.
Pa smo malo prije kraja prvog poluvremena ušli na stadion, tada je Hajduk pobijedio Sarajevo 1:0 golom Andrije Ankovića. Poslije sam krenuo u Tehničku školu, i onda sam išao redovito na Hajduka. Sjećam se kad je Benfica ovdje bila na prijateljskoj utakmici.
Onda nisam imao novca za ući unutra. Utakmicu sam gledao s donje strane Bajamontuše, gdje su se prodavali rekviziti. Prijatelj mi je pomogao, pa samo se popeli na krov, gledali smo između grilja. Svugdje gdje sam mogao, išao sam gledati Hajduka, i tako sve do 1973. godine, kada sam otišao u vojsku.
Išao sam u JNA u Obrenovac, to je četrdeset kilometara od Beograda. Tamo sam radio zidne novine, crtao sam i karikature, i onda je bio naslov "Tito putnik mira". Tada sam na naslovnicu stavio uz Tita na "Galebu" i jugoslavensku zastavu i nacrtao Hajduka. Onda sam za te zidne novine dobio svoju prvu nagradu.
Kasnije su oficiri JNA tražili da nacrtam na naslovnici, koju su koristili kao plakat, uz grb i zastavu Hajduka i zastave Zvijezde i Partizana. Ja sam dobio sedam dana nagradnog dopusta, i to iskoristio za odlazak na Hajdukovu utakmicu. Tada sam kao mladić gledao sve Hajdukove utakmice, bio u Nišu, Zrenjaninu, Novom Sadu, svugdje s Hajdukovom zastavom.
Nikad nisam imao nikakvog problema! Imao sam tetu u Beogradu, tako da sam onda mogao komotno šetati i ići gdje sam htio – kazuje nam Vlade Zemunik.
'Kakav to sat imaš?'
Na to će još: – Imam i i jednu anegdotu. Nosio sam ćaćin sat u vojsku, koji je on dobio za 20 godina rada u tvornici "Dalmacija Dugi rat". I dolazi mi jedan Crnogorac, i kaže mi: "Dalmatinac, vidim da si ti hajdukovac, dobio si nagradu, bi li ti ovaj sat?" I on meni pokaže sat, na njemu je pisalo Hajduk s hrvatskim grbom, sa šahovnicom. To je bila 1973. godina.
Mene je primamio natpis Hajduk. I pomislim kako ću doma bez očevog sata? Ja mu svejedno odgovorim "ajmo se zamijeniti". I nakon jedno misec dana dolazi meni vodnik, kaže mi da se trebam javiti "oficiru bezbednosti". Šta sam zgriješio, šta je sad? U jednom trenutku on me zapita koliko je sati. Ja ga pogledao, a on će mi: "Kakav to sat imaš?".
Jer netko mu je rekao da nosim sat sa šahovnicom. I kaže meni taj oficir "to nije u redu, je li znam da trebam imati sat sa zvezdom?" I tada mi je rekao da ostavim taj sat kod njega, pa da će on dalje vidjeti što će sa svim. Uglavnom, ja taj sat više nisam vidio. I tako, doma sam se vratio bez ijednog sata – kazuje nam Vlade Zemunik. Te se prisjeća i prve Hajdukove utakmice koju je odgledao.
– Prvu utakmicu sam gledao 3. travnja 1966. godine, Hajduk – Sarajevo 1:0, gol je, kao što sam već kazao, zabio Andrija Anković. Te godine sam počeo redovito lijepiti te tekstove o Hajduku, a to možeš raditi samo iz ljubavi. A idol mi je bio, naravno, Pero Nadoveza, bio je tu i Beara, neke sam kasnije i upoznao, jer sam odlazio Pod Murve pa u Holcera i Mušovića.
'Ovo je fotografija kad je bila rasprava...'
Oni su potpisali ugovore u restoranu Venecija, u Podstrani. U "Javora" su dolazili najviše. Ovo je fotografija kad je bila rasprava o uređenju budućeg Hajdukova stadiona, koji je kasnije izgrađen na Poljudu, pa utakmica Hajduk – Sarajevo 2:0, kad smo svi došli odjeveni u bijelo.
Kad sam odrastao, onda mi za odlaske na Hajdukove utakmice nije trebao otac, koji je bio pretplatnik za Zapad, a ja sam uvijek išao na Istok.
Jeste li ikada bili na Sjeveru?
– Nikada, samo Istok. Ovo ovdje je Dragan Holcer, to je bio legenda nad legendama - pokazuje nam staru fotografiju Vlade Zemunik.
Učlanili ste se i u klub.
– Da, član sam Hajduka od prvoga dana. Evo ovdje su moje članske iskaznice, po kojima vidite da pripadam Hajduku.
Ovdje imamo Torcidu Podstrana, kojoj sam ja crtao znakove. Onaj znak mornara, to sam im isto napravio. Ovdje su svi golovi Hajduka kroz povijest. I ovdje su sad ulaznice, od novih, od Osijeka pa prema starijima, skupljam i ulaznice.
Ovo je ulaznica utakmice Hajduk – Split, utakmice s Anderlechtom, pa legendarne utakmice Hajduk – HSV 3:3. Tu su zatim ulaznice utakmice s Dinamom iz Bukurešta. Evo, prva utakmica na Poljudu, kada se tresao stadion, mislili smo da će se srušiti. Ovo sam u Banjoj Luci, gledao Hajduk - Borac.
Nisam ušao u hotel
I ispred hotela su stavili Hajdukovu zastavu da se gazi po njoj, ja nisam ušao u hotel nego išao ća. Ovo su ulaznice kad sam gledao OFK Beograd – Hajduk 0:2. Jerković dao gol. Partizan - Hajduk, pa utakmica Vojvodina – Hajduk... Za đake i vojnike bile su povoljnije karte – govori nam Vlade Zemunik, koji osim novinarskih tekstova o Hajduku, starih knjiga i fotografija te ulaznica skuplja i značke.
– Evo, Hajdukove jubilarne značke, cijelu kolekciju, mi je darovao Ante Tomaš Urjam, on je Jeseničanin, radio je vani, sada je ovdje. Inače, ulaznice mi donosi veliki torcidaš, kumić Mario Zemunik – govori nam Vlade, koji je skupio i sva izdanja časopisa "Naprid bili".
No, fotografije su mu, budući da je to njegov "fah", ipak najveća strast. Bilo amaterske, koje još uvije skuplja, bilo profesionalne, bilo iz novina, bilo na kalendarima ili plakatima.
Najdraža generacija kupa '74.
– Ovo je iz 1974. godine, kada je Hajduk osvojio kup i prvenstvo – pokazuje nam plakat kada su "bili" osvojili kup i prvenstvo. Ovo mi je Hajdukova slika najdraže generacije gdje su igrali vrhunski napadači Miroslav Vardić, Mićun Jovanić, Pero Nadoveza, Jure Jerković i Ivan Pavlica s kojom sam živio i koju sam poznavao. Ovo su kalendari, od 1984. godine pa dalje...
Vlade Zemunik je i Torcidi Podstrana dao da na fasadi jedne kuće oslikaju Hajdukov grb, ali je sam skicirao mornara uz njega na muralu. I to su napravili uz natpis "kroz život idem, a nose me sni; olujno more, moja luka si ti" – govori nam Vlade Zemunik, koji je uklesao grb Hajduka u kamenoj fasadi obiteljske kuće...
Ističe da u svom skupljanju, ali i borbi kroz život koju prolazi, ima potporu obitelji, supruge Branke te djece, sina Krešimira (28) i kćeri Karmele (25). Vlade Zemunik za kraj ove priče ističe:
– Moja obitelj je najbolji dokaz poznate parole "Hajduk živi vječno". I zaista se nadam da će konačno opet osvojiti prvenstvenu titulu, i da ću je ponovno doživjeti. To zaslužuju svi Hajdukovi navijač i igrači, na čelu s Markom Livajom i sadašnjom Upravom – zaključuje Vlade Zemunik.
