StoryEditor
Životzarazite se smijehom

Tisja Kljaković Braić o humoru u doba koronavirusa: Nužno je zadržati dozu smijeha i onda kad se čini da je sve mračno. Tada pogotovo! 

19. ožujka 2020. - 19:27

Kad je prije više od 750 godina Giovanni Boccaccio krenuo pisati djelo koje i danas držimo na kantunalu, svoga “Dekamerona”, Italijom je harala bolest koja je Firencu prepolovila.

Od kuge je umrlo skoro 60 posto stanovništva, a Boccaccio je, kao i većina onih koji su to mogli, proveo nekoliko mjeseci u samoizolaciji, na seoskom imanju svojih prijatelja, gdje su se zabavljali pjevajući, svirajući i pričajući često i vrlo proste viceve. Njegov recept za preživljavanje u uvjetima ekstremne zdravstvene opasnosti aktualan je i danas.

Noviji radovi iz područja socijalne epidemiologije sugeriraju, naime, da je Boccaccio intuitivno shvatio ono što je danas potvrđeno.

‘Pjesme i igre’

Preporučujući ljudima da izbjegavaju grad, Boccaccio je zagovarao ono što današnji stručnjaci za javno zdravstvo nazivaju socijalnom izolacijom.

Istina, karantene i izolacija mogu značajno utjecati na mentalno zdravlje. Jedno je istraživanje pokazalo da je oko 30 posto ljudi koji su bili izolirani tijekom izbijanja SARS-a u Torontu 2003. nakon toga patilo od depresije ili PTSP-a. Boccaccio je shvatio da u takvim okolnostima pričanje priča, što vedrijih, to efikasnijih, može pomoći u razbijanju tuge i straha.

image
Tomislav Kristo/HANZA MEDIA

Već su srednjovjekovni liječnici, ali i duhovnici, prigrlili Boccacciove recepte iz Decamerona.

Tomasso del Garbo, jedan od najistaknutijih firentinskih liječnika u to vrijeme, sugerirao je da, kada se epidemija dogodi, ljudi trebaju izbjegavati razmišljanja o smrti. Savjetovao im je da se umjesto toga okupe u vrtu i “koriste pjesme i igre i druge ugodne priče koje ne iscrpljuju tijelo i sve one lijepe stvari koje donose utjehu”.

U drugoj tadašnjoj knjizi savjeta protiv kuge preporučeno je da se ljudi „trebaju paziti straha, bijesa, tuge, pretjerane muke, teških misli i sličnih stvari. I podjednako treba voditi računa da budemo radosni, sretni, slušamo uspavanke, priče i melodije.”

Prema riječima Martina Marafiota sa Sveučilišta Pace u New Yorku, Boccacciove recepte u vrijeme epidemije opisuje kao dobar primjer “narativne profilakse”, odnosno zaštite pričanjem. Boccaccio je sugerirao da bi mješavinom društvene izolacije i ugodnih aktivnosti bilo moguće preživjeti najgore dane epidemije.

Dakako, i Marafiot priznaje da šale, vicevi i dobre priče ne štite od virusa, ali svakako pomažu u održavanju zdravog duha, makar i u tijelu prestrašenom pandemijom.

Srednjovjekovne društvene mreže, dakako, nisu s današnjima nimalo usporedive, ali internet je pun upravo “dekameronskih” viceva koje su, baš kao i Boccacciovi, ponekad i preslani te ponekad u dijelu publike izazivaju i dozu zgražanja budući da često prelaze granicu dobrog ukusa i političke korektnosti.

Društvene mreže, primjerice Facebook, ali i WhatsApp, Viber i ostale, postale su mjesto nevjerojatno žive razmjene duhovitih memeova, fotomontaža, viceva, gifova, ali i “klasičnih” duhovitih kratkih priča.

- Spadam u one koji ne samo da vole nasmijavati druge nego se i sama volim smijati - kazala nam je književnica Slobodanka Boba Đuderija.

‘Prerađena’ priča

- Za mene je svaka situacija takva da može uroditi humorističnom interpretacijom, premda razumijem i ljude koji se sa svojim strahom, zabrinutošću, teškoćama ne žele šaliti.

Razumijem i one koji misle kako su šale u doba korone ili neke slične opće opasnosti neprilične... No, eto, ja u te ne spadam! Jednostavno, u stalnoj sam potrazi za smijehom i u stalnom nastojanju da nasmijem druge. Dakako, ne bi trebalo misliti kako je humor neozbiljna stvar, dapače - kaže Đuderija.

Njezinu su priču “Zoven u vezi virusa” ljudi na Facebooku podijelili skoro dvije tisuće puta i “lajkali” više od pet tisuća puta, a priča je u tim pustim preuzimanjima doživjela čak i - preinake.

- Ma to je također šaljivo - kaže Boba Đuderija. Netko je “kreativno” moju priču, napisanu na splitskom dijalektu, “preveo”, pa to nije bilo dovoljno nego je u priču, umjesto sina, ubacio muža, a onda čak i kćer koju, hvala na pitanju, nikad nisam imala. No, ponavljam, bitno je da se ljudi nasmiju - kaže Slobodanka Boba Đuderija.

Humor je jedna od isključivo ljudskih karakteristika koja je prisutna u svim poznatim kulturama. Unatoč tome, znanstvena istraživanja humora rijetka su, premda se smatra da su upravo ljudi vrsta koja jedina od svih ima smisla za humor.

image
Nikola Vilic/HANZA MEDIA

Imaju ga i djeca, i to neusporedivo više nego odrasli.

Jedno je istraživanje, koje su proveli američki psiholozi James Hassett i John Houlihan, pokazalo da se svako dijete dnevno nasmije čak 400 puta. Odrasli? Samo 15 puta! Gdje je nestalo ostalih 385? Odrastanjem, kažu socijalni psiholozi, gubimo spontanost koja je karakteristika djece.

I ne samo to, iako je već i smijanje 15 puta na dan mali broj, u bolnicama i u okolnostima velikih društvenih i osobnih kriza ta brojka može pasti još niže, čak i na nulu.

Lee S. Berk, znanstvenik i liječnik iz Kalifornije, u nekoliko studija potvrdio je da humor povećava proizvodnju antitijela, sastojaka adaptivnoga imunosnoga sustava, kao i endorfina, prirodnih sredstava za ublažavanje boli u tijelu.

Ta spoznaja posebno je važna za oboljele od malignih i autoimunih bolesti, za koje je poznato da su povezane i s poremećajem imuniteta. Osim toga, humor je veoma koristan u smanjenju anksioznosti i bola. Utvrđeno je, primjerice, da pola sata gledanja komedije znatno povećava razinu imunoglobulina A u tijelu, koji štiti od prehlade i gripe.

Uostalom, ove i slične spoznaje pokrenule su važne mehanizme za provođenje terapijskih aktivnosti pomoću humora, od kojih je, među ostalim, i dolazak “crvenih noseva” na dječje bolničke odjele s ciljem da oraspolože bolesnu djecu i na taj im način olakšaju boravak u bolnici i pospješe liječenje.

Smijeh, ukratko, jest lijek i trebalo bi se othrvati osjećaju krivnje jer se smijemo i u teškim vremenima.

Kako to vide Oni

- Smijeh i humor su spasonosni - smatra i Tisja Kljaković Braić, akademska slikarica iz Splita, koja je lani izdala i vrlo uspješnu knjigu “Oni” u kojoj je naoko jednostavnim karikaturama koje objavljuje na društvenim mrežama uspjela doseći nevjerojatnu popularnost te su Oni već postali likovi koje se nosi na majicama, kišobranima, Oni imaju naljepnice i broševe...

- Ne mogu reći da se smatram humoristicom, i mene je popularnost mojih likova zatekla. Teško je o humoru teoretizirati, ili nešto jest ili nije smiješno, a mislim da je nužno zadržati dozu smijeha i onda kad se čini da je sve mračno. Tada pogotovo! - kaže umjetnica.

image
Tisja Kljaković Braić

Ovu tezu, baš kao i Bocciaccove recepte iz Toskane iz 14. stoljeća, potvrđuje i nedavno iskustvo iz Kine.

Tijekom dugih dana i noći prisilne izolacije, kada su se neki kineski gradovi zatvorili zbog koronavirusa, stanovnici su tražili nove načine povezivanja s drugima. Rasplamsali su se internetski klubovi knjiga i forumi za kuhanje, stand-up komičari nastupali su online, DJ-evi su emitirali uživo te su ljudi pretvarali svoje stanove u improvizirane noćne klubove, a noću su se stanovnici nebodera naginjali kroz prozore, s upaljenim svjetlima mobitela, i - baš kao nedavno i u Italiji - pjevali. 

Zoven u vezi virusa

Bila do dućana po spizu. Došla doma, ostavila vrećice na stolu, otišla u kupatilo. Prala ruke 20 sekundi sapunom i toplom vodom.
U kužini izvadila sve iz vrećica. Sitila se da su vrećice bile po traci na blagajni di milijun ljudi DIRA sve to rukama. Otišla u kupatilo, prala ruke 20 sekundi sapunom i toplom vodom.
U kužini uzela novčanik sa stola da ću ga spremit u sobu. Izvrnem ga i poispada sitniš iz njega. Pokupim sitniš i sitin se da sam upravo dirala pare koje je diralo milijun ljudi. Otišla u kupatilo, prala ruke 20 sekundi sapunom i toplom vodom.
Krenem kuvat. Uzmem meso zamotano u papir. Bacim papir u smeće. Sitim se da je mesar zamota meso u taj papir s rukama kojima je prethodno zamota meso za još milijun ljudi. Otišla u kupatilo, prala ruke 20 sekundi toplom vodom i sapunom.
Doša mali, ima li šta za ručak. Nema, nisan stigla. Ozbiljno? A šta si radila? Prala ruke, cili dan. Uzmi sendvič.
Uzmem jaketu s naslona stolice da ću je spremit u ormar. Sitim se da sam s tom jaketom u prolazu dotakla milijun ljudi. I očešala vrata. I kvaku od vrata od dućana. Jaketu spalim, odem u kupatilo i perem ruke 20 sekundi toplom vodom i sapunom.
Shit. Sitila se da mi je jaketa prije spaljivanja bila naslonjena na stolicu. Stolica je ravna površina na kojoj se virus može zadržat i do 7 dana. Uzela stolicu, stavila je u kadu i tuširala je 20 minuta špricajući je domestosom.
Iživcirala se, uzmem drugu jaketu i krenem prošetat po suncu jer vitamin D čuva od virusa. Krenem prema liftu, a ne, ne. Sitim se da je najmanje milijun ljudi diralo ta vrata od jutros. Spustim se skalama kližući bezbrižno rukicama po rukohvatu. Niz kojeg je od jutros odsklizalo najmanje milijun ruku. Shit.
Pokušavam otvorit vrata od portuna LAKTOM. Ne ide. Jedno je kihat u lakat, drugo je s njim otvarat teška vrata. Vrata koja je od jutros otvorilo milijun ljudi. Sigurno ne laktom.
A nije lako ni kihat i kašljat u lakat, kad smo već kod toga. Na internetima piše “Kašljite u lakat”, evo ne vadin glavu iz lakta ima misec dana ali bogami nikako se zakašljat ka čovik, svi su mi kapilari popucali od napora.
Nema veze, važno je ne dirat lice prstima. Iste sekunde se počešem po nosu. Jer sve šta ne smiš, moraš.
Vratim se doma, nazovem.
Molim Vas, zoven u vezi virusa.
Gospođo, hoćete li da Vam spojimo epidemiologa?
Ne, spojite mi psihijatra. Laktom, po mogućnosti, hvala!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. svibanj 2022 03:29