Priroda svake godine dariva ljude u izobilju, a među kvalitetnijim darovima su gljive. Naš sugovornik, gljivarski znalac Josip Budinski (67), naturalizirani Sinjanin rođen u Požegi, diplomirani inženjer poljoprivrede, kaže da gljive bere i jede gotovo 60 godina.
- U mojoj obitelji u Požegi gljivarenje je tradicija pa su me roditelji i rođaci vodili u berbu gljiva još od dječjih dana. Očarao me svijet prirode pa sam se u školovanju opredijelio za poljoprivredu. Na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, koji je u to vrijeme nosio naziv Poljoprivredni fakultet, 1977. diplomirao sam vinogradarstvo, voćarstvo i vrtlarstvo.
Kada sam se pet godina ranije upisivao na studij imao sam indeks broj 4. Indeks s brojem 7 imala je Sinjanka Mirjana Bogdan. Naši životni putovi spojili su se ne samo kroz zajednički studij. Kao apsolventi smo se vjenčali i poslije dvogodišnjeg rada u Kutjevu došli živjeti i raditi u Sinj.
Prije dvije godine otišao sam u mirovinu s dužnosti višeg poljoprivrednog inspektora u Ministarstvu poljoprivrede. Dio životnih navika koje sam ponio iz Požege zadržao sam i dogradio u Sinju. Među tim navikama bilo je i gljivarenje, posebno nakon što sam u Cetinskoj krajini otkrio nevjerojatno bogatstvo gljivarskog svijeta - uveo nas je u svoju priču o gljivama Josip Budinski. Kada smo Josipu kazali da bismo za priču trebali izići na teren, na neku od gljivarskih destinacija, osjetili smo njegovu suzdržanost.
Tajne ‘loge‘
- Svaki gljivar ima svoju "logu" koju nerado otkriva. Nemojte se ljutiti, ali ne bih vas vodio na "moje" destinacije. Možemo poći na područje Kukuzovca - Mojanke. To je općepoznata gljivarska destinacija. Vjerujem da ćemo pronaći bar nekoliko vrsta gljiva - kazao nam je Josip. U dogovoreno vrijeme Josip, fotoreporter Božo i potpisnik ovih redaka našli smo se na ulazu u Radnu zonu Kukuzovac i krenuli u potragu za gljivama...
- Jučer, poslije našega dogovora, došao sam na teren i pronašao jednu prekrasnu gljivu, divlji šampinjon kojega još zovu pečurka i kračun. Ostavio sam ga jer bi doista trebao biti lijepi primjerak za fotografiranje - poveo nas je Josip prema mjestu gdje je dan prije vidio gljivu. Gleda naš vodič, razgleda okolo, uzima granu kojom je dan ranije obilježio mjesto, ali kračunu ni traga.
- Netko je došao ovdje jučer poslijepodne i ubrao gljivu. Moramo u potragu za drugom - veli Josip.
Nismo dugo tražili. Poslije samo nekoliko minuta pronašli smo tri šampinjona. Najveći je bio s otvorenim klobukom, uz njega je tek iznicao mali, a na desetak centimetara udaljenosti šepurio se najljepši, još neotvoreni. Nedaleko smo pronašli još dva, oba otvorena, ali prvoklasna, potom jedan, pa još jedan... Ima li izgleda da osim šampinjona pronađemo i druge vrste - pitam Josipa.
- Naravno. Kiše koje su učestale posljednje vrijeme i porast temperature probudili su podzemni svijet gljivskog micelija koji je počeo izbijati iz zemlje u obliku različitih gljiva. Evo, ovo je krasnica. Radi se o vrsti koja nije jestiva iako nije riječ o otrovnici. A ovo je preslica. Ona ne spada u gljive prve kvalitete, jestiva je, ali tek poslije termičke obrade kojoj obavezno prethodi blanširanje - kazuje Josip.
Dugovječna lisičarka
Potom nas je poveo na drugi dio Kukuzovca, zapravo na početak naselja Vojnić u gustu grabovu i hrastovu šumu.
- Ovdje ćemo sigurno pronaći lisičarku koju gljivari nazivaju i pršutarka. Radi se o vrlo kvalitetnoj gljivi koja se najduže bere, od svibnja pa sve do studenoga, a i kasnije ako nije previše ledeno - objašnjava Budinski. Uskoro smo naišli najprije na tragove odbačenih korijenja. Netko komu je destinacija poznata bio je tu dan ranije, a sudeći po odbačenim dijelovima stapki imao je bogatu berbu. Ali nije sve pobrao. Ubrzo smo naišli najprije na male primjerke lisičarki koje su tek izbijale iz zemlje, a potom i na lijepe izrasle primjerke.
Josip je nastavio svoju sinjsku gljivarsku priču:
- Prije 40-ak godina gljive su u cetinskom kraju brali samo rijetki pojedinci. Pojedine vrste gljiva vole različite vrste tla, a mi ovdje imamo pjeskovite terene, škrte terene krša s kamenjarom i crvenicom. Od raslinja koje gljiva ljubi tu su grab, cer, razne vrste crnogorice, bukva, topola, vrba, brijest..., a sve to na nadmorskoj visini u rasponu od 300 do preko tisuću metara. Radi se o odličnim uvjetima, ali obavezno uz dosta kiše i odgovarajuće temperature zraka. Takvi uvjeti osigurali su da u Cetinskoj krajini imamo nekoliko stotina različitih vrsta gljiva.
Koje vrste gljivari najčešće i najviše beru?
- Sezona svake godine počinje krajem veljače i početkom ožujka vrlo kvalitetnim smrčcima koje ovdje nazivaju i mužgavci. Sljedeći su šampinjoni, odnosno pečurke ili kračuni. Kad oni prolaze, a javljaju se i u jesen, stižu lisičarke i vrganji. Jesen nam donosi rujnice, krvne mliječnice, sunčanice, puhare, a nakon prvih slana u okruženju smreka stižu martinčice.
Nekima je iznenađenje da u Cetinskoj krajini ima vrganja?
- Ima ih mnogo vrsta i u izobilju, a budu izvanredne kvalitete.
Crni tartufi
Što je s blagvama, koju nazivaju kraljevskom gljivom, a koja je poslije tartufa najkvalitetnija gljiva u Hrvatskoj?
- Blagve ima i u Cetinskom kraju i to na različitim destinacijama. To je općenito ugrožena vrsta pa je zaštićena i zabranjeno ju je brati.
- Kažu da ima i tartufa?
Točno, u Cetinskoj krajini imamo i tartufe. Prve primjerke je, prema mojim saznanjima, sasvim slučajno pronašao Branko Šego, vodeći gljivar sinjskog kraja i dugogodišnji predsjednik naše gljivarske udruge "Sunčanica". Šego je prvi nabavio i pse tragače. Osim Šege potragom za tartufima bavi se još desetak gljivara koji su također nabavili pse. Koliko čujem pronalaze se solidne količine crnog tartufa. Onaj najkvalitetniji, bijeli, još, koliko se zna, nitko na našem području nije pronašao.
Spomenuli ste i gljivarsku udrugu?
- Udrugu smo osnovali 1999. godine, nazvali smo je "Sunčanica", a ja sam bio među njenim osnivačima. Trenutno imamo 50-ak aktivnih članova. Do sada je kroz udrugu prošlo oko tisuću različitih osoba s područja srednje Dalmacije, od Makarske do Knina. Najveći rezultati udruge su edukacija zainteresiranih o gljivama. Takvu edukaciju prošlo je oko pet tisuća osoba.
Mnogi vole gljive jesti, ali nam je znana i uzrečica kako su sve gljive jestive, a neke samo jednom.
- Tako je, sve su jestive, a neke samo jednom. Zato svatko tko želi tražiti gljive i jesti ih mora brati samo onu vrstu za koju je 100 posto siguran da nije otrovna. Posebno što su neke vrste jestivih i otrovnih gljiva vrlo slične, naročito u vrijeme izbijanja iz zemlje.
Držite se pravila
Možete li navesti primjere sličnosti?
- Na našem području i u Hrvatskoj najotrovnija je zelena pupavka koja često izaziva smrtne posljedice. U ranoj fazi, pri izbijanju iz zemlje, ona je vrlo slična brojnim drugim jestivim gljivama, od kračuna do blagve. Osobno sam bio u prilici u šumi vidjeti tu otrovnicu pokraj kračuna.
Iz obitelji vrganja imamo ludaru. Tu vrstu gljive lako je prepoznati, ali se ipak često događaju propusti berača. Ludara je ispod klobuka crvene boje, a kada se klobuk prereže on počinje mijenjati boju od bijele preko ljubičaste do plave. Kvalitetni jestivi vrganj, bez obzira o kojoj se podvrsti radi, na presjeku ima postojanu bijelu boju. Tko se drži toga pravila ne treba se bojati.
Otrovnica na našem području još imamo među capicama, među krasnicama je najgora bljuvara, a česte su i neke vrste otrovnih vitezovki. Zato je pravilo da se od nepoznatih gljiva ubere tipičan primjerak i odnese gljivarskom znalcu da vidi o kojoj se vrsti radi.
Koliko se gljiva uopće ubere i konzumira od količina koje svake godine ponudi priroda?
- Teško je to reći. U svakom slučaju minimalno. Ja bih rekao 1 posto, možda ni toliko. Šteta. Jer radi se o prvoklasnoj hrani čije pojedine vrste su nenadmašne delicije.