Sudeći po dugoj tradiciji švercanja na ovim prostorima, moglo bi se kazati da je šverc jedan od najstarijih zanata. Meke granice, rubovi kraljevstava, smještaj daleko od središnjice i organa vlasti pogodovali su švercu. Sol, a poslije i šećer bili su deficitarni i traženi artikli, odlični za trgovanje, odnosno šverc.
A gdje su tek konji, oružje i oruđe, na prostoru različitih kultura i vjera. Duga tradicija gusarenja, poslije i hajdučije donijela je obilje neprijavljene i neplaćene robe, koju je trebalo prošvercati i prodati.
Krala se i švercala stoka, divljač, drvo, najčešće od gladi i bijede, a manje iz pohlepe. Kralo se i švercalo unatoč strogim kaznama, lovočuvarima i lugarima. Da prežive ili da im bude bolje, ljudi su se švercali i u druge vjere.
Čini se da je šverc, koji je njemačka riječ, posebno došao do izražaja u vrijeme Austro-Ugarske i krijumčarenja duhana, na koji vlast uvijek rado stavlja šapu. Ali ne da bi pušila, nego da bi ubirala goleme trošarine i poreze, a ljudi su uzgajali i švercali duhan da bi malo popravili loš životni standard.
Povijesna popudbina
I s takvom, švercerskom povijesnom popudbinom ušli smo u socijalizam. Unatoč radikalnoj, revolucionarnoj prirodi novoga sistema, u njega su u startu prodrli šverceri. Najprije oni koji su se prošvercali među heroje i prvoborce, pa onda i za bolje stanove ili opskrbu. Poslijeratna oskudica svega također je pogodovala švercu, ili crnoj burzi, kako se zna reći. Cigarete, brašno, pura i rakija intenzivno su se prodavali i mijenjali.
Švercalo se poslije i za spomenice, švercalo se i u partijsko članstvo, kao danas u stranačko, pa su ušli i oni koji nisu vjerovali u ostvarenje komunističkoga društva, koji nisu išli na sastanke niti plaćali članarinu. Švercalo se na radnim akcijama i udruženom radu uopće, švercalo se i u JNA, u koju se bilo teško prošvercati.
Prošvercavalo se poslije i u penziju, na liste za stanove, pa i u proskribiranu crkvu često se išlo švercajući. Pravom šverceru ništa nije problem. Da je tada postojalo neko svjetsko prvenstvo za šverc, čini se da bismo u tome bili uspješniji nego u košarci.
S razvojem socijalističkog društva razvijao se i šverc. Ulozi su bili sitniji, ali odaziv je bio masovniji. Unatoč kontrolama na porti, radnici su švercali proizvode iz vlastitih firmi i prodavali ih okolo.
Gastarbajteri su švercali njemačke marke, bijelu tehniku, cigarete, odjeću, a to se onda kapilarno švercalo po cijeloj zemlji. Kada je nastupila stabilizacija, više je kave bilo na ulici nego po dućanima. Švercalo se i s redom za dobivanje automobila iz Kragujevca ili iz Slovenije.
Roba se poslije masovno švercala i iz Trsta. Onima kojima se nije dalo ići tamo imali su u centru grada široku paletu švercera čija je ponuda bila upotpunjena i briškulicama i petardama. Švercale su se i kinoulaznice, i to za višestruko veću cijenu.
Mladi su pekli zanat “slijepih putnika” švercajući se u autobuse, tramvaje i vlakove bez karte. Na Pazaru se i tada govorilo o “zelenoj mafiji” koja šverca voće i povrće, a trgovci su ispod banka držali krizne artikle za odabrane ili za šverc, ili su čekali da im inflacija podigne cijenu.
Šverc se toliko proširio da mu se tepalo “šverc komerc”, što je bila najava nove, hrvatske države koja će ubrzo doći i novih, kapitalističkih odnosa za koje se pretpostavljalo da u njima neće biti šverca.
Iz stranke u stranku
Vjerovali ili ne, šverc je zaslužan i za nastanak hrvatske države. Da se s raznih strana nije švercalo oružje, domovina bi se puno teže obranila. A i novca za oružje i ratnu ekonomiju bilo bi manje da se jugodinari kamionima nisu švercali u Bosnu i Hercegovinu i mijenjali za marke. Nećemo sada govoriti o tome koliko je tko pri tome strpao u svoj džep. Šverc se ionako rijetko radi volonterski.
Krijumčarenje u ratu vjerojatno je vrhunac šverca na ovim prostorima. Nije se švercalo samo oružje i streljivo, na tržnicama se prodavalo brašno i ulje iz humanitarne pomoći, cigarete iz najrazličitijih izvora, higijenske potrepštine iz Austrije i Italije. Sve je bilo dopušteno, samo da se preživi. A i država je imala opasnijih neprijatelja od švercera sitnog i srednjeg zuba. Ali kada je rat došao do kraja, vlast je shvatila da mora ubirati poreze jer će biti kruha gladna pa je zauzdala taj sektor.
A šverc na višim razinama uhvatio se automobila, droge, ratnih puteva, braniteljskih statusa i povlastica te nekretnina u vlasništvu poraženih. Već prije su se tisuće bivših članova partije prebacili u stranke u kojima se i danas švercaju oni koji ne plaćaju članarinu i ne dijele stranačke vrijednosti. Kako ih prepoznati, kada drže ruke na srcu i iz petnih žila pjevaju himnu? I stranački čelnici sve češće švercaju izvanstranačke kandidate i stavljaju ih na čelna mjesta.
Ima švercera i u Vladi, ali Sabor kao da je dom švercera. Toliko ih tu sjedi i prima plaću, a ni najveći sluhist vjerojatno ne bi znao reći jesu li tenori, basovi ili baritoni jer nisu glasa pustili. Usta ipak otvaraju, ali u saborskom restoranu.
Uvođenjem PDV-a, a poslije i fiskalizacije šverc je dobio snažan poticaj da se osuvremeni. Dio krute stare škole je propao ili se krotko vratio u okvire zakona, ali tržišno fleksibilni šverceri su se prilagodili. Znali su da se i s fiskalizacijom mogu peglati računi.
Proklamirano društvo znanja također je dalo svoj doprinos švercu. Dok su se davno kupovale diplome osnovne, pa srednje škole, u prijelaznoj fazi fakulteta i magisterija, danas se već radi s doktoratima. Pri čemu se ne trguje samo novcem, nego i utjecajem.
I pandemija COVID-a nije ugrozila šverc, dapače. Švercalo se maskama, dezinficijensima, cjepivom i pravom na cijepljenje. Atmosfera je bila idealna za šverc, nikoga od svjedoka na ulicama, maska na licu čini te neprepoznatljivim, poslije rabote pereš ruke i uklanjaš otiske. Švercale su se i lažne COVID potvrde. Vjerojatno nitko gorljivije od švercera ne očekuje novi lockdown.
Europska unija povećala je uloge u trgovini poticajima i potporama, pa se i time unosno švercalo. Nažalost, EU je donio i kontrolu, što je opuštenije švercere dovelo i u pritvor. Koliko šverc može ići visoko, pokazuje i golemi iznos šverca plina u Ini, težak više od milijarde kuna. Doduše, iskusniji kažu da to i nije neki novac. Svjetski su ljudi, ne valja unaprijed odbaciti te ocjene. S ulaskom Hrvatske u Schengen švercu neće biti kraj, dapače. Toliko država, a granica ni carinika nigdje. Raj na zemlji.
’Pik’ na uniformirane
S današnje distance preprodavače koje se zvalo švercerima korektnije bi bilo zvati trgovcima ili posrednicima. Takvi su danas i neki maslinari iz zapadnih krajeva koji u Dalmaciji kupuju ulje pa ga prepakiraju i prodaju kao vlastito. Naravno, znatno skuplje. Takvi su i neki ovdašnji vinari koji kupe vino iz Makedonije, dovezu ga ovamo, prepakiraju i preprodaju kao svoje. Naravno, znatno skuplje. Ili ovdašnji trgovci koji voće i povrće dovoze iz egzotičnih zemalja i prodaju ga za bolju zaradu neovisno o tome što domaće propada. Da bilo koga od njih danas nazovete švercerom, naljutio bi se i vjerojatno vas tužio, a sudac vas osudio.
Iz toga se vidi da je pojam šverca blizak trgovini. Osim ekonomske potrebe, švercere, reklo bi se, najviše nadahnjuje da prevare nekoga tko nosi uniformu, carinika, policajca ili financa. Valjda je to ta draž opasnosti.
Iako u najtežim vremenima šverc poprima najšire razmjere, njime se, srećom, ipak bavi manjina ljudi. Koja ako ne završi u zatvoru, živi bolje od ostatka društva. Šverc nije ugledan, ali se financijski isplati. Ipak, pravi švercer lako će se prošvercati i među stupove društva.
Šverc, to staro “zanimanje”, nije nestao. I neće. Možda bi se moglo reći i da će šverc živjeti vječno. Hajdukovi navijači ne bi trebali zamjeriti na ovom posuđivanju slogana. I navijači dobro znaju kako na utakmicu prošvercati bengalku.