StoryEditor
ŽivotKako ne zaplakati..?

Nakon odmora u Kaštelima, dočekao ju je težak zadatak u Veloj Luci: popričali smo s novinarkom Marušom Stamać, evo što nam je rekla o Oliveru, starim intervjuima i rodnome kraju

2. kolovoza 2018. - 20:53
marusa_stamac16-310718

Nakon osam godina rada u novinarstvu, teško možeš reći da malo znaš o tom poslu, ali nikako ne možeš kazati da znaš puno, jer je tek počelo. Kako se uopće pripremiti na situacije koje te očekuju? Na veselje, tugu, moguće potrese, poplave, festivale, rođenja ili nažalost smrti... Kako se uopće pripremiti na prvi teren nakon godišnjeg odmora s kojeg izvještavaš sa ispraćaja Olivera Dragojevića?

Kako se spremiti kada znaš da ćeš i sam zaplakati, svjestan kako ovoga puta emocije ne možeš razdvojiti od posla, niti utjecati na njih? Kako izvještavati o čovjeku uz kojeg si plakao, smijao se, plesao, učio/la kako voljeti ženu ili muškarca, uz kojeg si shvatio kako si postao isti "pape" i kako svaka pjesma nakon nekoliko godina drugačije zvuči i poprima još veću dubinu?

Maruša Stamać, novinarka IN Magazina, nakon dva i pol tjedna odmora u rodnim Kaštelima, odlazi u Velu Luku na teren kojem se najmanje nadala, kojeg nije očekivala, ali, to je dio novinarskog posla, i čar, da iz takve tužne priče izvučeš ljepotu života jednog od najvećih glazbenika na ovim prostorima. Gledajući na drugi način, dio si povijesnog trenutka, kao i tisuće dugih ljudi koji mu na svoj način odaju posljednju počast.

- Lijepo je biti dio povijesnih trenutaka. Sada kada se sjetim zadnji televizijski intervju koji je dao Relja Bašić, dao ga je meni. Kada je umro, bila sam ponosna što je upravo taj zadnji bio moj intervju. Kada sam doznala da je umro Oliver, sjetila sam se tih naših intervjua i našla sam super stvari koje je rekao. Ponovo smo to objavili i nekako ti je drago da si prenio nešto što ljude podsjeća na tako velike umjetnike.

Mislim da je to zbilja privilegij. Iako sam na godišnjem, ne mogu se isključiti u takvoj situaciji – kazala je Maruša, inače povjesničarka umjetnosti i dugogodišnja novinarka s cijelim radnim vijekom provedenim u IN Magazinu, koji je brojio tek dvije godine kada je postala dio stalnog tima. Uhvatili smo je, kao što smo već spomenuli, taman pred kraj godišnjeg odmora u Kaštelima, gdje se svako ljeto iz Zagreba vraća obitelji.

Možeš li se uopće na godišnjem opustiti s ovim poslom?

- Moram ostati u tijeku i kako je sada bilo izvanrednih situacija, kao što je bilo sa svjetskim prvenstvom, s godišnjeg sam slala poruke i ideje za snimanja. Dogovarala sam terene, zvala jel' mogu kako pomoći. Kada se nešto događa teško je ostati po strani, pogotovo jer se radi o povijesnom trenutku.

Misliš li da nakon novinarstva za tebe postoji nekakav drugi posao?

- Prije sam mislila da postoji i da ću se još nečim drugim baviti u životu, ali kako vrijeme ide, sve mi se više čini da je nakon ovog posla teško raditi bilo što drugo. Stalno je nešto drugačije, dinamično je... Dva i pol tjedna sam bila na godišnjem i iznimno sam sretna što se vraćam na posao. Fali mi dinamika. Mislim da je taj posao kao neka droga, kao virus s kojim se jednom inficiraš i onda sve gledaš kroz tu nekakvu novinarsku prizmu.

Kada se vratiš unatrag, postoje li nekakvi prilozi i priče kojih se prvih sjetiš i koje nikada nećeš zaboraviti?

- Preko tisuću priloga sam u ovih osam godina napravila, tako da je puno toga iza mene. Kada se prisjetim, bilo mi je lijepo kada smo s vojnim brodom išli na Palagružu kako bi posjetili svjetioničare. Spavali smo na brodu i to je zbilja bilo lijepo iskustvo, osim što me opekla meduza pa me vojska s kremama spašavala i pazila na mene. Vojnici su stvarno bili na visini zadatka, to mi je stvarno bilo super. Bila sam na koncertu Massima u avionu, to mi je bilo super. Osim toga smo neko vrijeme proveli s časnim sestrama Benediktinkama na Rabu. Zbilja je bilo posebno, vidjeti njih i njihov način života.

Ostalo mi je u sjećanju kada smo na Krku vadili morski pjenušac koji u moru odleži neko vrijeme, onda nas je takva nevera uhvatila da se gotovo brod prevrnuo tako da nije uspjelo vađenje šampanjca. Ma ima takvih situacija često. Jednom sam se popela na jednu stijenu na Paklenici kako bi snimila "stand up" i nisam se mogla spustiti od straha. Vikala sam da ne mogu, mislila sam da će morati slati HGSS po mene. I onda se snimatelj popeo, uzeo me i spustio... Ima jako puno smiješnih situacija.

Kada već spominjemo snimatelja, bez njih nema priloga, a malo ljudi misli o njima. Kakva si s tim dijelom ekipe?

- Oni često herojske poslove odrade, od spuštanja mene sa stijene što sam već spomenula, do toga da u nemogućim i hektičnim situacijama izmisle kadar. Oni su sjajni i kreativni, a mislim da su jedna od najvećih prednost emisije za koju radim upravo snimatelji, koji su stvarno prekrasni i s kojima provodim puno vremena. Ako mi ne funkcioniramo dobro, ne bi ni konačan proizvod bio dobar. Oni su stvarno pravi prijatelji, kao obitelj, a njen dio su i moji kolege novinari, producenti, montažeri te, naravno, urednice.

Vjerojatno i jedni od rijetkih muškarca koji prepoznaju sve domaće zvijezde?

- Da, to je istina! Jako su dobri u tome, samo kad se neko novi pojavi pitaju se tko je. Ali prepoznaju koga treba na kilometre – uz osmjeh kaže novinarka.

- Postoji li negativna strana novinarstva?

- Tempo zna biti naporan, pa žudim za odmorom, ali kada se odmaram, žudim za poslom. Navikla sam se na mailove i na konstantne pozive. Mislim da je najteže ljudima pojasniti ovaj posao, da nikada ne znaš kada si gotov s poslom i kada bi mogao raditi. Voljela bi da znam, ali ne znam.

Sjećaš li se prvog priloga?

- Jedan od prvih je bila promocija knjige Žuži Jelinek – Mijenjaju li se muškarci. Već tada, s 23 godine mi je rekla da neću uvijek biti "mlada i lepa" ti pitala me:"što čekam?".

Jesi je razočarala?

- Totalno sam je razočarala. Ne znam što bi mi sada rekla s 31. godinom. Vjerojatno da su mi prema njoj prošli svi vlakovi.

Tko te je najviše oduševio u ovom poslu ili jesi li očekivala od nekoga puno manje, pa te je oduševio taj sugovornik?

Eric Cantona, francuski glumac i nekadašnji nogometaš. Kada je snimao film u Šibeniku, imala sam s njim intervju. Njega su zvali "king Eric", ali ja stvarno nisam znala što očekivati. Kada je on ušao u prostoriju, osjetila sam da stvarno nije čudo da su ga ljudi toliko voljeli kao nogometaša, da su žene padale na njega, jer to je takva karizma, zgodan je i još uz to magnetičan. Stvarno me je oduševio. Kao i Andrea Bocelli, kada smo ga snimali u domu u Toscani. On me je isto iznenadio iskrenošću i jednostavnošću. Čak nas je uveo u svoju sobu. Nevjerojatno da je jedna takva osoba koja ima bogatu karijeru, toliko jednostavna i da nas primi raširenih ruku.

I kakva je soba?

- Kuća je prekrasna – kratko će uz osmjeh Maruša.

Osim televizijskog novinarstva, od nedavno pišeš i za portal "Arteist"?

- Da, to je bliža veza s mojom strukom, pa mi je drago nekada sama sa sobom napisati nešto vezano za kulturu.

Kako si završila komparativnu književnost, moramo se dotaknuti hrvatskog jezika. Često se u zadnje vrijeme novinarima spočitaje kako se udaljavaju od književnog jezika i sve češće korištenje tuđica. Misliš li da je tako?

Događaju se propusti, ali u našoj redakciji dosta pazimo na to. Imamo super lektoricu koja nam neda koristiti anglizme i koja baš pazi da bude hrvatski standardni jezik. S fonetičarima također radimo na tome i nadam se da gledatelji uočavaju to. Ne ide se u čitati "off" bez vježba s fonetičarom i dogovora s lektoricom. Jako pazimo na to. Trudim se kako bi izbjegla nekakve gafove tijekom izgovora jer sam iz Dalmacije, sada čak više toliko ne razmišljam o tome, već je refleksno.

"Pokvari" li se malo izgovor nakon posjeta rodnoj Dalmaciji?

- Malo da, ali kada sam dulje tu. Koga god ovdje vidim iz škole, kažu mi da sam “normalno“ govorila dok sam bila tu. Čini se da onda lektori i fonetičari dobro rade svoj posao – uz osmjeh će mlada novinarka.

Prigovaraju li roditelji zbog gubitka izvornog govora?

- Mama je profesorica Hrvatskog, tako da joj nije bilo čudno čuti me kako govorim bez dijalekta.

Koliko si posla imala pojašnjavajući ljudima u Zagrebu pravilan izgovor naziva Kaštela?

- Da mi je kuna za svaki put! Kažu u Kaštelam ili Kaštele. O tome sam raspravljala i to je nepravilna množina. Radim na promociji Kaštela i pismeno ali i usmeno. Stvarno sam puno priloga snimila o Kaštelima, čak me i kolege zezaju kad odem dolje, hoće li opet biti priča o Miljenku i Dobrili. Ali svakako mi je drago kada imam priliku malo afirmirati Kaštela.

U kojem Kaštelu si se rodila?

- Rodila sam se i odrasla u Kaštel Novom, a sada sam u Štafiliću. Moram dodati, za mene su Kaštela najljepši grad.

Koliko su ti se Kaštela promijenila od kad ne živiš tu?

- Malo su živnula. Ima puno više gužvi jer se pojavilo turista, a otvorio se veliki broj novih restorana i kafića.

Je li ti bilo teško kada si osjetila da se nećeš vratiti u Dalmaciji?

- Kako sam počela raditi pred kraj faksa, po inerciji se dogodilo da ostanem. Ali što vrijeme ide dalje, nostalgija je sve veća. Sve mi je tako drugačije tu, sve mi miriše, ne primjećujem ono što mi je možda smetalo. Prekrasna mi je ova izravnost, konobar koji negoduje što si se uopće pojavio ili naručio limunadu, pa on sada mora to cijediti. Sve mi to nedostaje. Blagdanima sam tu, tako da sam često ovdje. Volim doći tu, jer gdje god da odeš, jedan je rodni grad. Što sam starija, to mi užasno fali. Ma nema šalše kao što je mamina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

28. studeni 2020 12:51